Luča mikrokozma

Anđeo vodi pesnika, ilustracija Borivoja Grbića za Luču mikrokozma P. P. Njegoša, 2013.

Luča mikrokozma je poema Petra II Petrovića Njegoša nastala u proleće 1845, koja pripada epohi romantizma. Sastoji se od uvodne posvete Simi Milutinoviću Sarajliji i šest pevanja. Pesnik opisuje kosmičke i rajske predele kao i Sataninu pobunu protiv Boga koja je dovela do izgnanstva čoveka na Zemlju.

Citati

Iz posvete

• Da, svagda mi dragi nastavniče,
  srpski pjevče nebom osijani,
  zadatak je sm’ješni ljudska sudba,
  ljudski život snovidjenje strašno!

• Čovjek bačen pod oblačnu sferu –
  prima l’ ovdje oba začatija?
  Je l’ mu ovdje dvostruka kolevka?
  Je l’ mu zemlja tvorcem određena
  za nakazu kakvu tainstvenu,
  al’ nagradu burnu i vremenu,
  al’ rasadnik duhovnog blaženstva?

• Koliko sam i koliko putah,
  dubokijem zauzet mislima
  u cvijetno lono prirodino,
  hraneći se pitatelnim sokom

• …čovjeku je sreća nepoznata -
  prava sreća, za kom vječno trči;
  on joj ne zna mjere ni granice:
  što se više k vrhu slave penje,
  to je viši sreće neprijatelj.

• Ko će vjetar ludi zauzdati?
  ko lʼ pučini zabranit kipjeti?
  ko l’ granicu želji naznačiti?

• S točke svake pogledaj čovjeka,
  kako hoćeš sudi o čovjeku -

• Ako istok sunce sv’jetlo rađa,
  ako biće vri u luče sjajne,
  ako zemlja priviđenje nije,
  duša ljudska jeste besamrtna,
  mi smo iskra u smrtnu prašinu,
  mi smo luča tamom obuzeta.

• Budalama kad bi vjerovali,
  poete su pokoljenje ludo.
  Našu sferu da noć ne polazi,
  bi l’ ovako lice neba sjalo?
  Bez ostrijeh zubah ledne zime,
  bi l’ toplote blagost poznavali?
  Bez budalah tupoga pogleda,
  bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli?

• Zvanije je svešteno poete,
  glas je njegov neba vlijanije,
  luča sv’jetla rukovoditelj mu,
  dijalekt mu veličestvo tvorca.

I

• Teško li se u polet puštati
  na lađici krilah raspetijeh.

• Bog ubio tu besputnu silu
  koja tvoje popire zakone,
  koja puni mrakom i užasom
  naš orizont i našu sudbinu!

• Istrgni se, iskro božestvena,
  iz naručja mračne vladalice,
  podigni se na svijetla krila,
  raspali se plamom besmrtnosti,
  skini mene sa očih mojijeh
  neprozračnu smrtnosti zavjesu,
  tupe moje otrgni poglede
  od meteža ovog ništožnoga,
  uvedi ih u polja blažena,
  u tvorenjem osveštanom hramu.

• Sudba naša otrova je čaša.

II

• Kako sunce dana oblačnoga
  kada baci s vedroga zapada
  svoju hitru i plamenu str'jelu
  na kristalnu krunu Čamalara,

• Usta angel na zefirna krila,
  povede me unaprijed malo

III

• Bi mirovah čislo, neponjatno
  nikom drugom do meni samomu,
  pod haosne ostalo oblake
  zakopano u njedra mračnosti.

IV

• Dan k večeru bješe već nagnuo
  u cvijetne nebesne ravnine,
  dva vjenčana slavom polkovoca
  uljegoše u guste polkove

V

• Tihi pokoj neba blaženoga
  provrže se strašnim pozorištem:
  u nj se raspre razviše znamena,
  krikovi ga hore hulenija,
  rat krvavi u nj je uzavrio;
  legionah stravična kretanja,
  slavom ratnom opitijeh ljutom,
  koleblju ga opštim dviženijem;
  vrag je neba grdni pohitao
  da ispita nakaz zasluženi.

• Nepravda je Satanine duše
  zla šar crni u vozduh izvela:
  ad se zove, zlosti mučilište,
  zloga cara mračno vladjenije.

• Svemogući pobjeditelj sjajni
  tek strijelu gromonosnu baci
  iz silnoga i zvečnoga luka
  na Satanu, neba otpadnika,
  i porazi nevjerne polkove -
  u trenuć se munje upregnute
  u sveštenu tvorca kolesnicu
  dugom k jednoj sve naviše strani,
  povratiše polet kolesnici.
  Gospod slave na tron se povrati!

• Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
  Biće ona vodom izobilna,
  cijela će biti zasjejana
  raznog roda proizrastjenijem;

VI

• O preblagi, tihi učitelju,
  slatka li je sveta bistra voda
  s istočnika tvoga besmrtnoga!