Elena Ferante
Elena Ferante je pseudonim italijanske književnice, čije pravo ime nije poznato.
Citati
[uredi]O pisanju i knjigama
[uredi]| „ | Ja smatram da je dobra vest uvek sledeća: objavljena je knjiga koju vredi pročitati. Takođe smatram i to da pravim čitaocima i čitateljkama nije nimalo važno ko ju je napisao. Smatram da se čitaoci jedne dobre knjige u najboljem slučaju nadaju da će autor nastaviti savesno da radi i da će napisati druge dobre knjige. I za kraj, smatram da su čak i autori klasika samo gomila mrtvih slova u poređenju sa životom koji plamti na stranicama koje su napisali čim počnemo da ih čitamo. To je sve. Da se jasnije izrazim, čak i Tolstoj postaje beznačajna sen kad se nađe pored Ane Karenjine.[1] | ” |
O Napulju
[uredi]| „ | Što se tiče Napulja, osećam da me danas, pre svega, privlači Orteze iz Slučajnog grada...S Napuljom...računi nikad nisu svedeni, čak ni na daljinu. Živela sam na drugim mestima na duže periode, ali ovaj grad nije mesto poput svakog drugog, on je produžetak mog tela, matrica za način na koji opažam sve oko sebe, uporedno merilo svakog mog iskustva. Sve ono što je za mene bilo od trajnog značaja kao ambijent ima Napulj i izražava se na njegovom dijalektu.[1] | ” |
O psihoanalizi
[uredi]| „ | Moram da vam priznam da me je psihoanaliza, jkad sam oko svoje šesnaeste godine o njoj ponešto saznala, uplašila, i da me još uvek plaši. Znam i zašto. Navodi da se zagledate daleko, dalje od svakog utvrđenog poretka, i kad se radijus pogleda vrati na staro, ništa više nije isto, svaki drugi razgovor deluje kao maska od reči navučena kako bi prikrila teskobu. Naravno, reč je o strahu koji me zavodi, kod psihoanalitikih razgovora najviše mi se sviđa vizionarska drskost, korozivna snaga koja se krije iza terapeutskih obećanja. Osim toga, pripadam odredu nepoverljivih. Je li to terapija, je li čudotvorstvo? Nikad nisam bila na psihoanalizi. Ali retko se dešava da se neko spase s rasklimatanog odmorišta neke zgrade bacivši se kroz otvor za stepenište. | ” |
Ostali citati
[uredi]| „ | Postati. To je bio glagol koji me je oduvek opsedao...Želela sam da postanem, iako nikada nisam znala šta. I postala sam, u to nije bilo sumnje, ali bez objekta, bez stvarne strasti, bez određene ambicije.[2] | ” |
Činilo mi se da padam unazad, ka majci, ka baki, ka lancu nemih ili ljutitih žena iz kojih sam potekla.[2]}}
| „ | Postoji ta pretpostavka kod onih koji se osećaju predodređenima za umetnost, a pre svega za književnost: ponašamo se kao da smo dobili neko posvećenje, a u stvari nas niko nije ni za šta ovlastio — mi smo ti koji smo sami sebi dali pravo da budemo autori.[2] | ” |
| „ | Pas je nestao kroz jedan rascep u mreži događaja. Mnogo ih ostavljamo za sobom, tih pocepanih mesta nemara, kada povezujemo uzrok i posledicu. Suštinsko je bilo da uže, taj splet koji me je tada držao, izdrži.[2] | ” |
| „ | Bio je to nezaboravan trenutak. Krenuli smo ka Via Karačolo, sve više vetra, sve više sunca. Vezuv je bio nežan oblik pastelne boje, u čijem podnožju su se gomilali beličasti obluci grada, zemljani rez Kastel del’Ova, more. Ali kakvo more. Bilo je strahovito uzburkano, zaglušujuće, vetar je oduzimao dah, lepio odeću uz telo i sklanjao kosu sa čela. Držali smo se s druge strane ulice zajedno sa malom gomilom koja je posmatrala prizor. Talasi su se kotrljali kao plave metalne cevi, noseći na vrhu belance pene, zatim su se razbijali u hiljadu blistavih krhotina i stizali sve do puta, uz uzvik čuđenja i straha svih nas koji smo gledali. Kakva šteta što Lila nije bila tu. Stajala sam ošamućena snažnim naletima vetra, bukom. Imala sam utisak da, iako upijam mnogo tog prizora, bezbroj stvari — previše njih — ostaje okolo, neuhvatljivo.
Otac mi je stegao ruku kao da se plaši da ću se iskliznuti i nestati. Zaista, imala sam želju da ga pustim, da potrčim, da se pomerim, da pređem ulicu, da me zapljusnu blistave krhotine mora. U tom strašnom trenutku, punom svetlosti i huka, zamislila sam sebe samu u novini grada, novu i samu sebe, sa čitavim životom pred sobom, izloženu pokretnoj žestini stvari, ali sigurno pobedničku: ja, ja i Lila, nas dve sa onom sposobnošću koju smo zajedno — samo zajedno — imale da uzmemo masu boja, zvukova, stvari i ljudi i da ih ispričamo jedna drugoj i damo im snagu.[2] |
” |
| „ | Kada nema ljubavi, ne postaje sterilan samo život ljudi, već i život gradova.[2] | ” |
| „ | Ponekad se mora pobeći da se ne bi umrlo.[2] | ” |
| „ | Imala sam osećaj raspadanja, kao da sam ja, uredna gomila prašine, ceo dan razneta vetrom i sada lebdim u vazduhu bez oblika.[2] | ” |
| „ | Ružan je prazan krug dana, kada ti se veče steže oko vrata kao omča.[2] | ” |
| „ | Da li da ostanem ova senka — moja majka, sve naše ženske pretkinje — ili da je pustim?[2] | ” |
| „ | ...ako bi joj pažnja popustila, stvarne stvari, koje su je svojim nasilnim, bolnim izvijanjima plašile, nadvladale bi nestvarne, koje su je svojom fizičkom i moralnom čvrstinom smirivale; bila bi bačena u lepljivu, zbrkanu stvarnost i više nikada ne bi mogla da da osećajima jasne obrise. Taktilna emocija bi se istopila u vizuelnu, vizuelna bi se pretvorila u olfaktornu, ah, šta je stvarni svet, Lenu, ništa, ništa, ništa o čemu se može konačno reći: tako je. I ako ne bi ostala budna, ako ne bi pazila na granice, vode bi probile, podigao bi se potop, odnoseći sve u ugrušcima menstrualne krvi, u kanceroznim polipima, u komadima žućkastih vlakana.[2] | ” |
| „ | Usredsredila sam se na to da se uvežbam da reagujem malo ili nimalo. Naučila sam da svedem svoje emocije na minimum.[2] | ” |
| „ | Ružne stvari koje ne ispričaš postaju psi koji ti jedu glavu dok spavaš.[2] | ” |
| „ | Cela budućnost — mislila sam — biće takva: život koji živi zajedno sa vlažnim mirisom zemlje mrtvih, pažnja s nepažnjom, strastveni skokovi srca zajedno sa naglim gubicima smisla. Ali neće biti gora od prošlosti.[2] | ” |
| „ | Književni rad nije mogao ozbiljno da nametne vrtlogu otpada koji je činio stvarnost bilo kakav gramatički ili sintaksički red.[2] | ” |
| „ | Opazila sam ponor, osetila sam njegovu tečnost, bez ičega za šta bih se uhvatila; osetila sam ga kao jamu mrtvih iz koje bi u trenu moglo nešto da izroni, da me dodirne, da me zgrabi, da mi zabije zube, da me odvuče na dno.[2] | ” |
| „ | ...lepota stvari je prevara, nebo je presto straha; živa sam, sada, ovde, zatim koraci iz vode, i to uopšte nije lepo, već zastrašujuće; zajedno sa ovom plažom, morem, rojem životinjskih oblika. Ja sam deo univerzalnog užasa; u ovom trenutku ja sam beskrajno mala čestica kroz koju strah svih stvari postaje svestan samoga sebe.[2] | ” |
| „ | Mislim da je lepota obmana...kao more u miran dan. Ili kao zalazak sunca. Ili kao noćno nebo. To je kao puder nanesen preko užasa. Kada ga skinete, ostajemo sami sa svojim strahom.[2] | ” |
| „ | Jer šta je lice, šta je, najzad, koža preko mesa, ako ne pokrivač, maska, rumenilo za nepodnošljivi užas naše žive prirode.[2] | ” |
| „ | ...od jednog trenutka nadalje, budućnost je samo potreba da se živi u prošlosti. Da se odmah ponovo urade gramatička vremena.[2] | ” |
| „ | U glavi nosimo, sve do smrti, i žive i mrtve.[2] | ” |
| „ | Gde sam? U koji svet sam potonula, u koji sam se svet ponovo izronila? Kom životu sam vraćena? I s kojom svrhom?[2] | ” |
| „ | ...u bajkama čovek radi ono što hoće, a u stvarnosti ono što može.[2] | ” |
| „ | Pa kakvo vaskrsenje? Bilo je to samo kozmetičko, puder modernosti nasumično i hvalisavo nanesen na korumpirano lice grada. Tako je bilo svaki put. Prevara ponovnog rođenja podizala je nade, a zatim ih razbijala, postajući kora preko drevnih kora.[2] | ” |
| „ | Tetka Lina je govorila da duhovi postoje, ali ne u palatama, ni u uličicama, ni kraj drevnih kapija Vasta. Postoje u ušima ljudi, u očima kada oči gledaju unutra a ne napolje, u glasu čim počne da govori, u glavi kada misli, jer su reči pune duhova, ali i slike takođe.[2] | ” |
| „ | Još sam živa — mislila sam — a ipak ne mogu da osetim da se po bilo čemu razlikujem od onog velikog tela koje je ležalo beživotno na tom bednom mestu, na onaj bedan način.[2] | ” |
| „ | Zamislila sam tamnu silu pritajenu u životu junakinje, entitet koji je imao sposobnost da joj zavaruje svet oko nje, bojama autogenog plamena: jednu plavo-ljubičastu kupolu u kojoj joj je sve išlo najbolje, pršteći varnice, ali koja se ubrzo raspajala, razlažući se u sive, besmislene fragmente.[2] | ” |
| „ | ...ali mi je bilo dosadno, jedva da sam ih razumevala. Počela sam da pozajmljujem romane iz pokretne biblioteke i da ih čitam jedan za drugim. Ali dugoročno nisu pomagali. Prikazivali su intenzivne živote, duboke razgovore, fantomsku stvarnost privlačniju od mog stvarnog života. Tako sam, da bih se osećala kao da nisam stvarna, ponekad odlazila...[2] | ” |
