Gorski vijenac (u prvom izdanju Gorskiй vienacъ) refleksivno-herojska je poema u obliku narodne drame srpskog pesnika i vladara Petra II Petrovića Njegoša, nastala u doba srpskog romantizma. Njegoš je, u „Gorskom vijencu”, ispleo čitavu crnogorsku istoriju, opevao najvažnije događaje iz prošlosti, od vremena Nemanjića do početka 18. veka, naslikao svakodnevni crnogorski život, njihove praznike i skupove, dao narodne običaje, verovanja i shvatanja, prikazao susedne narode, Turke i Mlečane.
U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci!
”
„
Ćud je ženska smiješna rabota! Ne zna žena ko je kakve vjere; stotinu će promijenit vjerah da učini što joj srce žudi.
”
„
Strah životu kalja obraz često.
”
„
Ko na brdo, ak i malo, stoji više vidi no onaj pod brdom.
”
„
Oči zbore što im veli srce.
”
„
Teško zemlji kuda prođe vojska.
”
„
Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al' zube polomi.
”
„
Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija!
”
„
Samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode.
”
„
Što ljudi hoće, to i vreme trpi.
”
„
Budale su s očima slepe.
”
„
Iza tuče vedrije je nebo, iza tuge bistrija je duša, iza plača velje pojača.
”
„
Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.
”
„
Bez muke se pesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova!.
”
„
Junaštvo je car zla svakoga, a i piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!
”
„
Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori niti svjetlost gubi.
”
„
Bog vas kleo pogani izrodi! Što će turska vjera među vama?
”
„
Viđeste li čudo i znamenje ka' se dvije munje prekrstiše?Jedna sinu od Koma k Lovćenu a druga od Skadra k Ostrogu,krst od ognja živa napraviše!
Njegošev Gorski vijenac je najsrpskije delo i s pravom se može nazivati i srpskom Biblijom i svojevrsnim srpskim manifestom, u koji je veliki pesnik ugradio, bez ostatka, svoju Crnu Goru, onu koja je vekovima pobeđivala i koja će i dalje pobeđivati sve „tmuše” koje se naprežu da je iščupaju iz Srpstva.[1] (Svetozar Stijović)