Sesilija Vikunja

Sesilija Vikunja (rođena 22. jula 1948.) je čileanska psjesnikinja i umjetnik sa dvije adrese u Njujorku i Santijagu, Čile.^[1]^[2]^[3]

Citati

Od samog početka, moj rad je bio interakcija između umjetnosti i poezije.
- Intervju (2019.)

Počela sam da definišem svoj rad kao "koji će se dogoditi" 1970-ih godina. Ovo je moj pogled na to kako umjetnost postoji: umjetnost nije ono što mislite da jeste, ali umjetnost je ono što će se dogoditi. To je savjest i svijest.
- Intervju (2019.)

Neki od najvećih latinoameričkih pjesnika su žene. Sor Huana Ines de la Kruz, Gabrijela Mistral, Marija Sabina i Violeta Para su među njima, ali njihovo pravo mjesto u istoriji poezije tek treba da bude u potpunosti priznato.
- U Oksfordskoj knjizi latinoameričke poezije (2009.)

Imamo znanje i naučne dokaze da klimatske promene postoje, pa šta će biti potrebno da ljudi shvate i učestvuju?

(Šta vam je ekofeminizam značio 1970-ih i šta to znači za vas, danas u 2020. godini?) Sesilija odgovara: Prije svega, nikada nisam čula za termin ekofeminizam sedamdesetih, niko nije koristio taj termin. [Smijeh] Ne znam da li je neko koristio taj termin da bi klasifikovao svoju umjetnost. Razmišljala sam o tome – radila sam to šezdesetih godina prošlog vijeka – radila sam na onome što sam vidjela i osjećala dok sam živjela u Čileu, znate, i bila blizu Južnog Tihog okeana. Radila sam i pravila ono što ljudi danas nazivaju land artom mnogo prije nego što je taj jezik postojao kao ime ili koncept, i nisam jedina koja je oblikovala pokret bez upotrebe bilo kakve terminologije da ga definiše.

Ako razmišljate o ljudskim bićima, [smijeh] ljudi su ljudi skoro milion godina, a ono što mi razumijemo kao umjetnost i istoriju umjetnosti je samo prolazni trenutak u toj priči.

Za mene, mislim da je moja inspiracija stav i osjećaj da ste ovdje da osjetite, doživite, pomjerite, povežete se i plešete sa umjetnošću.

Moja sopstvena autohtona istorija je izbrisana - moja majka i bake su naterane da se osjećaju posramljeno zbog svoje DNK. Sa mojim pjesmama i performansama, kvipu i duh tih drevnih kultura se ponovo aktiviraju.

Naše razumjevanje vremena je tako ograničeno. Imamo vrlo osnovne markere vremena. Živimo i umiremo, ali šta drugo? Po mom mišljenju, pjesma je stvorena van vremena u potpunosti. Kvipu je, s druge strane, poput putovanja kroz vrijeme. Svi mi doživljavamo ovu sposobnost da putujemo naprijed i nazad u vremenu u našim dušama, u našoj mašti i u našim srcima. Matematičari i fizičari pokušavaju da stvore ove fantastične teorije i jednačine, ali ja sam sve vrijeme pravila umjetnost o tome. Mislim da mi je poezija dala taj dar znanja. Nema svaki pjesnik ovo. Mislim da je to rezervisano za određene kulture, možda. Čovjek se mora otvoriti ovim drugim oblicima znanja, ali zapadne kulture su to potisnule. Ja to zovem kolonizacija uma.

(Da li biste rekli da vaša praksa nastoji da se suoči sa tom traumom predaka?) Sesilija odgovara: "Mislim da se moj rad ne suočava sa tim koliko se uočava sa njim. Drugim riječima, to je moja polazna tačka. Ne mislim da je to nešto što se čak može suočiti jer se to već dogodilo. Morate dozvoliti da vaše biće, vaša duša, vaš duh i vaše tijelo to osjete i postanu potpuno svjesni njegove važnosti. Sada živimo u kulturi koja negira bol i negira traumu, i stoga, ako to poričete, ne samo da ste obavezni da to ponovite, već ćete morati da živite u svijetu laži. Mislim da je veoma opasno ne priznati takve stvari. Mislim da je to vjerovatno naš prvi zadatak. U suprotnom, mislim da više neće biti čovječanstva.

Svako živo biće je priroda. Mislim, zašto smo na ovom samoubilačkom potezu, i zašto ljudi odbijaju da vide šta radimo životnoj sredini, iako svi to osjećamo? To je pravo pitanje za naše vrijeme. Zašto smo ravnodušni prema sopstvenoj smrti?

Položaj poezije u usmenim kulturama je ogromne moći i dometa. U stvari, usmeni pjesnici to jasno kažu: domet usmene pjesme je beskonačan jer se može osjetiti, čuti, ispričati, živa je i kreće se i mijenja.

Zapadno obrazovanje je o podučavanju da znanje pripada eliti. Stoga, ili se pridružite kroz tešku dugu borbu ili ste lišeni bilo kakve vrijednosti. Dakle, to je učenje ove kulture, postoji nešto ukorijenjeno u sistemu i svjetonazoru, za šta znamo da nije istina. Uradila sam mnoge obrazovne projekte sa domorodačkim narodima i to je jedan od mojih principa: da ne učite ono što ljudi "treba da znaju". Naprotiv, dopuštate im da otkriju svoju sopstvenu mudrost, oni su sopstveni uvid, oni su sopstvene realizacije – one koje su beskonačne kada se opuste da vide svoje sopstveno ja, svoje sopstveno biće. To je ljudska stvar, svako ima tu moć i ovaj dar. To nije nešto posebno.

Ako mislite da ne znate, ne znate. Ali ako mislite da možda znate, ako mislite da je savršeno moguće da imate znanje, onda ga možete pronaći. Dakle, to je pitanje otvaranja. To je stvar oslobađanja struktura koje su vam nametnute, shvatajući da je svaki oblik obrazovanja nametanje koje dolazi izvan vašeg bića. Mislim da je oslobađajuća sila umjetnosti i poezije u tome što vas oslobađa od toga, i stavlja vas na mjesto otkrivanja, istraživanja, priznavanja da imate čula, da imate svijest, da opažate i obraćate pažnju na precizan oblik tih percepcija. To je radost pjesnika, radost umjetnika, da se potpuno fokusira, da se fokusira na te percepcije i vidi kako se univerzum širi iz "zrna pijeska", kako je rekao Vilijam Blejk. Sve ima beskonačne mogućnosti znanja i to je ono što znači biti čovjek. Odgajani smo da vjerujemo da mašina zna bolje od nas. Sada svi vjeruju u to. To je besmisleno! Mašine samo znaju kako da rade operacije, ne mogu da zamisle, ne mogu da zamisle nezamislivo, ne mogu da putuju kao mi do kraja galaksija samo razmišljajući o tome. Dakle, zašto smo toliko voljni da se odreknemo naše agencije kao kreatora? To je ono što je zabrinjavajuće.

Samo ako postanemo kolektivno svjesni bola koji nanosimo jedni drugima, postoji šansa za promjenu, za novi moralni kodeks koji će je spriječiti. Moramo da arhiviramo ne samo umjetnička i književna djela – često zapis o nepriznatom ponašanju kojem smo bili svjedoci ili koje smo osjećali u sebi – već i njegove efekte na druge. Društveni kontekst omogućava promjenu.

Čak i u '60-im, ekološke katastrofe su počele, i mislim da sam fokusirajući se na rastvaranje i regeneraciju životne snage, instinktivno reagovala na taj bol, bol okeana, bol pijeska. Hodala sam ovom plažom kao klinac i taban bi mi pocrnio od nafte, sve je već bilo pocrnjelo. To je bilo pre 50 godina. Živjeli smo sa ovim poricanjem i uništavanjem 50 godina, a kada pomislite na štetu koju su te 50 godina učinile, ako postoji budućnost za čovječanstvo, tih 50 godina će biti poznato kao jedna od najkriminalnijih.

Čileanka Sesilija Vikunja opsjednuta je konstruisanjem novog načina pisanja poezije, ujedinjavanjem fragmenata i objekata kroz veznike i kroz razradu dobro aranžiranih, unaprijed smišljenih riječi. Njena poezija, koja odražava pogled ispunjen ljepotom i zavođenjem, podrazumeva novu konfiguraciju, kao i stalno znanje da je jezik nasljeđe žena.
- Mardžori Agosin, uvod u knjigu Ove nisu slatke devojke: Poezija latinoameričkih žena (2000.)

↑ Harvard Review
↑ Lippard Lucy R. (2017), Floating Between Past and Future: The Indigenisation of Environmental Politics, Afterall: A Journal of Art, Context and Enquiry
↑ [1]