Predrag Živković Tozovac

Izvor: Викицитат

Dragan Predrag Živković — Tozovac (22. januar 1936 — 6. april 2021) bio je srpski pevač i kompozitor narodne i folk muzike.

Citati[uredi]

„Ne vraćam se unazad, jer kad bih video koliko imam godina, uplašio bih se. Ja sam veliko dete i moje društvo su manje-više veseljaci, svi smo detinjasti, pomalo lakoverni, volimo ljude... Ja jesam veseljak, ali to ne znači da sam neozbiljan i površan. Kao Vodolija u horoskopu, veoma sam osetljiv i na mene deluju i tuga i radost. Opredelio sam se za radost, ja sam čovek radosti. I stručnjaci koji se bave ljudskim dušom preporučuju da čovek treba da se bavi lepim mislima, da ružno zaboravlja i da - oprašta.”


„Teško mi je palo to oko "Jeremije", ne samo zbog golgote kroz koju sam prošao. Prvo, ona nije ni partizanska ni četnička, ona je narodna. Možda je pisana i pre Prvog svetskog rata, ali to je bilo vreme kad ni „s” od Srbije nisu smeo da kažeš. Prvi sam snimio Jeremiju, prvi sam zapevao „Igrale se delije...“, prvi sam komponovao „Šumadinac ja sam, što šajkaču nosi“... To je bilo nezamislivo. Ne bih o tome da pričam, ne povratilo se. Evo, ovih dana igra komad Ace Popovića „Mrešćenje šarana“, da bi trebalo pogledati i bilo bi jasnije zašto je „Jeremija“ tako prošao, i ko je šaran i kako se mresti. Ima tu mnogo simbolike.”


„Smatram da sam jedan od pravih Srba - sad to, bogu hvala, smem da kažem - i u tom smislu pravim jednu dobru pesmu. U stvari, kao dobar lopov, ukrao sam je od Tote Kutunje. To je pesma "Italijano vero" - Italijan pravi. Da se ​​razumemo, meni niko ne brani da ja budem Srbin, niti vama brani da budete, recimo, Hrvat. Ali ako ja nisam dobar Srbin a vi dobar Hrvat, onda to nije dobro za obojicu.”


„Sve je u čoveku. Ako je on zao u suštini, onda tu pomoći nema, pa ma ko on bio. Eto, ja ne mogu da objasnim sukob navijača Zvezde i Partizana. Svi smo manje–više isti narod, svi smo Beograđani, a navijanje se pretvori u mržnju. To ne razumem, ne umem da mrzim.”


„Uzeo sam harmoniku sa četiri godine. Moj otac je bio prvak Srbije na takmičenju pevača tridesetih godina prošlog veka, harmoniku je svirala mala Radojka Živković i osvojila je prvo mesto. Otac mi je kupio jednu malu dijatonsku harmoniku i meni je to bila igračka kao što su današnjoj deci mobilnih telefona i kompjutera. Nije mi predstavljalo nikakav problem da je ukapiram. Kako mi je otac dao harmoniku, ja sam počeo da sviram.”


„Majka mi je pričala, a i ja se sećam - imao sam četiri godine - u hotelu „Evropa” u Kraljevu bila je muzika i pevačica je pevala popularnu pesmu „Golubice bela, što si nevesela”. Otpevala je dva puta i ja kad sam došao kući, uzmem harmoniku i odsviram tu pesmu. Moj otac je rekao majci: "Ovo dete neće da živi, ovo nije normalno". Otac je očigledno, kupujući mi tu harmoniku napravio pravu stvar. Harmonika je ceo moj život. Sve što sam doživeo, što sam stvarao i sve kroz šta sam prošao, prošao sam sa njom.”


„Nikad nisam imao rivalitet sa Cunetom. On od mene zaslužuje najveću pohvalu i kao pevač, kao čovek, kao drugar i kao zabavljač. Nema mnogo pesama koje smo obojica snimili. Cune je jedna, kako da kažem, ikona. Kao kad kažem našem slavnom kardiohirurgu, profesoru dr Bošku Đukanoviću: "Ti si, brate, apsolutni lekar. Kad pogledaš čoveka, pogledaš ga rendgenski sa neke božje pameti i znaš sve o njemu. Ti kad na dlanu držiš njegovo srce, ti si gospodar života. .„Tako je i Cune bio gospodar pesme. Žao mi je što nije komponovao, on je valjda tu bio nesiguran u sebe.”


„Moje su pesme čiste, pevao sam o ljubavi - samo se ponekad radilo o malom aludiranju: ja pevam ovo, a ti misliš ono.”


„Bilo je peckanja kao kod pesme "Suva drva odozgo, a sirova odozgo", ali sam to ostavio ljudskoj gluposti. To je samo jedna lepa i iskrena narodna pesma i ona će ostati. Posle mene naći će se još neko da je otpeva. Naše narodno pevanje je jednostavno i divno. Gledao sam scenu iz serije "Moj rođak sa sela" gde sveštenik dolazi da ispovedi staricu na samrti, a ona mu traži da joj otpeva neku lepu narodnu pesmu. I on joj peva "A što ti je, mila kćeri, jelek raskopčan", i ona umire uz tu pesmu. To je najlepši momenat koji sam video u našoj televizijskoj produkciji u poslednjih deset godina i svaka čast autorima što su se tako nečeg setila.”


„Kad god dođu izbori, Cigani nisu Cigani nego su Romi. Ciganin je opšte ime. Duško Jovanović neće da čuje da je Rom: „Ja sam, bre, srpski Ciganin“, kaže. To sam sretao među mađarskim Ciganima. Oni kažu da su Mađari. Cigani su moja ljubav i najveća inspiracija i dan-danas. Pesma „Ovamo, Cigani“ je u pola veka proglašena najboljom srpskom pesmom. I to je jedan od mojih svetova kojim se ponosim.”