Prva poslanica Solunjanima

Prva poslanica Solunjanima je osma po redu poslanica u Novom zavetu. Nalazi se posle Poslanice Filipljanima. Smatra se, da je ovo prva Pavlova poslanica, napisana 52. godine i koliko je do sada poznato, to je najstariji postojeći hrišćanski pisani dokumenat iz Novog zaveta (Evanđelja su napisana desetak godina posle).

Citati

„Mogli smo vam biti na dosadu, kao Hristovi apostoli; ali bismo krotki među vama, kao što dojilica njeguje svoju djecu. Tako smo vas rado imali da smo gotovi bili dati vam ne samo jevanđelije Božije, nego i duše svoje, jer ste nam omiljeli. (2:7-8)”

„Ne ću vam pak zatajati, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada. Jer ako vjerujemo da Hristos umrije i vaskrse, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, ne ćemo preteći onijeh koji su pomrli. Jer će sam Gospod sa zapoviješću, s glasom aranđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije; A po tom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utješavajte jedan drugoga ovijem riječima. (4:13-18)”

„Duha ne gasite. Proroštva ne prezirite. A sve kušajući, dobro držite. Uklanjajte se od svakoga zla. (5:19-21)”