Pređi na sadržaj

Papa Evgenije III

Izvor: Викицитат

Papa Evgenije III (preminuo 8. jula 1153), rođen kao Bernardo da Piza, bio je na čelu Katoličke crkve od 15. februara 1145. godine sve do smrti 1153. godine.

Citati

[uredi]

„...stvar o kojoj ne možemo da kažemo bez velike tuge i naricanja, grad Edesa... je zauzet i mnogi zamkovi hrišćana su zauzeli oni. Štaviše, arhiepiskop ovog istog grada, zajedno sa svojim sveštenstvom i mnogim drugim hrišćanima, tamo su pobijeni, a mošti svetih predate na gaženje nevernicima i rasturene. Koliko velika opasnost preti crkvi Božjoj i celom hrišćanstvu, i sami znamo i ne verujemo da je to skriveno od vaše razboritosti. Jer poznato je da će to biti najveći dokaz plemenitosti i poštenja, ako ono što je stečeno hrabrošću vaših očeva hrabro branite vi, sinovi. Ali ako bi se desilo drugačije, što ne daj Bože, otkriće se da je hrabrost očeva smanjena u slučaju sinova.”


„Stoga vas sve molimo u Bogu, molimo i zapovedamo, i za oproštenje grehova nalažemo: da se oni koji su od Boga, a iznad svega, veći ljudi i velikaši, muški opašu; i da se trudiš da se tako suprotstaviš mnoštvu nevernika, koji se tada raduju pobedi izvojevanoj nad nama, i da tako odbraniš istočnjačku crkvu – oslobođenu njihove tiranije tako velikim izlivanjem krvi tvojih otaca, kao rekli smo, — i da otmemo iz njihovih ruku mnoge hiljade vaše zarobljene braće, — da se u vaše vreme poveća dostojanstvo hrišćanskog imena i da vaša hrabrost koja je hvaljena u celom svetu ostane neokrnjena i nepokolebljiva.”


„Neki od vas, međutim, žele da učestvuju u tako svetom delu i nagradi i planiraju da krenu protiv Slovena i drugih neznabožaca koji žive na severu i da ih, uz pomoć Gospodnju, potčine hrišćanskoj veri. Obraćamo pažnju na odanost ovih ljudi, i na sve one koji nisu prihvatili krst za odlazak u Jerusalim i koji su odlučili da krenu protiv Slovena i da u tom pohodu, kako je propisano, ostanu u duhu pobožnosti, dajemo isto oproštenje greha...i iste vremenske privilegije kao krstašima u Jerusalimu.”


„Nikakvo rasuđivanje u teologiji ne dovodi do podele između prirode i ličnosti, niti se Bog naziva božanskom suštinom samo u značenju ablativa, već i u nominativu.”