Pređi na sadržaj

Milorad Mitrović (pesnik)

Izvor: Викицитат
U majke je ćerka bila,
Kô dan lepa, kô cvet čedna,
Pa zavole jedno momče, —
Bila jednom ruža jedna.

Milorad J. Mitrović (20. februar 1867 — 15. maj 1907) je bio srpski pesnik.

Citati

[uredi]
A tiče mi slatko tepa
I tepanjem pesmu svija:
„Ne uguši glasa lepa,
Pevaj sebi kao i ja.”
Ti saznanje tražiš? To su teški puti.
I Hristos se diže smelo, —
Sa lica mu svetlost sinu,
I započe sveto delo
Za slobodu i istinu.
Mi smo srećni! Kao more
Prostire se ljubav čista, —
I u njojzi, s neba gore,
Kroz zvezde se nada blista…
Uzdahnulo momče od teškoga bola
I zaplaka gorko, što je vila hola.
Pozdravi burnim krilom krvave one dane,
I širi silna krila, svedoče srpske rane; —
Uzalud oštre strele, okova zalud zveka,
Kosovskog orla starog pobeda nova čeka…
Tvoja mržnja, čim je vidiš
U ljubav će da se stvori.
Ti si, starče, imô pravo.
Ja za mržnju ne znam više,
Usne njene, njene oči,
Mač osvete prelomiše.
  • Pozdravi burnim krilom krvave one dane,
    I širi silna krila, svedoče srpske rane; —
    Uzalud oštre strele, okova zalud zveka,
    Kosovskog orla starog pobeda nova čeka…
  • Širi, o širi krila, ljubimče večne slave,
    Dočekaj buru ovu i opet gorde glave;
    Kosovo daće snagu, treba li snaga nova,
    A mačevi su naši od starog srpskog kova.
    • Kosovskom orlu (1889), strofa 1.
  • Vekova pet je prošlo, — i mrak će već da mine,
    Da prava srpska slava u punom čaru sine:
    Zapad se s ropstvom brati, — ne daj mu besnoj vlasti,
    Na branik stupaj borni, istok nam treba spasti.
    • Kosovskom orlu (1889), strofa 1.
  • Mesec sija s neba vedra
    I smeši se na nas dvoje;
    A obale, cvetna nedra,
    U krilo nas mame svoje…
  • Pa što strepiš, dušo verna,
    Máni suze, šta te plaši?
    Ta pučina neizmerna
    To je java snova naši’!
    • Na moru (1889), strofa 3.
  • Mi smo srećni! Kao more
    Prostire se ljubav čista, —
    I u njojzi, s neba gore,
    Kroz zvezde se nada blista…
    • Na moru (1889), strofa 7.
  • Starac diže veđe, što mu oči kriju:
    „Dva se puta, sine, ispred tebe viju.
    Da li voliš poći zabludi i laži,
    Il’ saznanja metu tvoja duša traži?”
    Sklopio sam ruke pa mu rekoh tada:
    „Uputi me, starče, gde saznanje vlada.”
    Ti saznanje tražiš? To su teški puti.
  • A ona se osmehnula:
    „Čuj me,” reče, „ja sam ona,
    Koju nosiš u dnu srca,
    Al’ u koju ne veruješ.
    Al’ kada me, momče, saznaš
    I darove moje primiš,
    Kazniću te jednom kaznom,
    Najstrašnijom izmeđ sviju.”
  • Kad je pitah uzdrhtalo:
    „Hoćeš, dušo, moja biti?”
    I osetih u tom trenu
    Na grudima glavu njenu.
    • Pustinik (1889), strofa 13.
  • Duša mračna svetlost neće,
    Njojzi godi laži tmina: —
    A ko htedne ljudstvu sreće,
    Toga stiže zla sudbina.
  • I Hristos se diže smelo, —
    Sa lica mu svetlost sinu,
    I započe sveto delo
    Za slobodu i istinu.
    • Hristos vaskres! (1890), strofa 2.
  • Reč mu svaka sila beše,
    Sa blagošću obest kroti, —
    Pa zato ga i raspeše
    Mračne duše na Golgoti…
    • Hristos vaskres! (1890), strofa 3.
  • Ko god strada radi ljudi,
    Taj i s krsta pobeđuje.
    • Hristos vaskres! (1890), strofa 4.
  • Pa u slavu toga dana,
    Od kad pada presto zala,
    Hristos vaskrsʼ, silo znana,
    Pobornici ideala!
    • Hristos vaskres! (1890), strofa 5.
  • I sad se ljudstvo smeje zabludi svoga veka,
    Al’ idol mirno snosi, što htede sudba preka;
    On ljude dobro znade i čeka s puno nada,
        Da opet svetom vlada.
    • Idol (1890), strofa 3.
  • I on kleče pred njom, da joj jade zbori,
    Ali vile nesta u zelenoj gori.
    Uzdahnulo momče od teškoga bola
    I zaplaka gorko, što je vila hola.
  • Suza pada dole, nežno cveće rosi,
    A on ode doma, da ga tuga skosi…
    A kad na to mesto zatim dođe vila,
    Ona nađe suze, što je ljubav lila.
    U đerdan ih niže i u biser stvara
    I okiti grudi radi većeg čara.
    • Jedna priča (1893), strofa 9—11.
  • Vidov-dane, čudni dane,
    Kleo bih te! Alʼ ne, neću.
    Još mi ponos vida rane,
    Još verujem srpsku sreću.
  • Don Ramiro konja jaše
    U mladačkom, bujnom žaru,
    A pita ga sedi sluga:
    „Kuda tako, gospodaru?”
  • Ti si, starče, imô pravo —
    Zaseda me tamo srela;
    Alʼ sad zato gavran kljuje
    Nekoliko mrtvih tela.
    • Don Ramiro (1894), strofa 6.
  • „O, ne idi; o, ne idi!”
    Opet starac brižno zbori:
    „Tvoja mržnja, čim je vidiš
    U ljubav će da se stvori.”
    • Don Ramiro (1894), strofa 9.
  • Ti si, starče, imô pravo.
    Ja za mržnju ne znam više,
    Usne njene, njene oči,
    Mač osvete prelomiše.
    • Don Ramiro (1894), strofa 12.
  • O lepoti done Ane
    Već govori Madrid ceo;
    Al’ njen pogled još se nije
    Sa pogledom muškim sreo;
    „Ja prezirem ljude,” veli,
    A ljubavi i ne želi.
  • Al’ sem Ane u Madridu
    I don Pedro još se slavi.
    To je vitez divna lica,
    A don Žuan pri tom pravi.
    • Papučica (1894), strofa 2.
  • I poljubac drugi pade,
    A Ana se smeje slađe.
    Al’ u mahu tu je treći,
    Što rumene usne nađe […]
    • Papučica (1894), strofa 24.
  • Ne pitaj me, već me ubi,
    Ja sam grešnik, što te ljubi!
    • Papučica (1894), strofa 25.
  • Ona sanja. Sebe vidi
    U podneblju Grčke svoje,
    Eno tamo gole hridi
    I obale, kako stoje.
    Sad valove sluša morske
    I odjeke bure besne,
    Ilʼ prodole gleda gorske
    I planine podnebesne;
    I dom očev eno tu je,
    I pod krov se ona vije, —
    Al’ kakav se jauk čuje?
    To dolaze Osmanlije.
    I nje radi handžar seva,
    I smrt hladna širi krila,
    Al’ kad presta bojna vreva,
    Robinjom je ona bila.
  • Ona hoće lepšeg čara,
    Što sloboda mila deli,
    Ona sebi ljubav stvara,
    Samo srce kako želi.
    I da stigne ovu metu,
    Otela bi sebe jadu.
    A ovako? Teško cvetu,
    Što u gustom cveta hladu.
    • Robinja (1894), strofa 3.
  • Njezin pogled nekud bludi
    Kroz rešetke plavim svodom,
    Kô tičici, koja žudi
    Iz krletke za slobodom.
    • Robinja (1894), strofa 19.
  • Reč je jedna, kaži, kaži,
    Ćutanje te neće spasti;
    Već te samrt sebi traži,
    Ali ti je spas u vlasti.
    • Robinja (1894), strofa 3.
  • Ni mete, ni oaze, ni staze, niti puta,
    Pustinja večna pukla. I opet, on ne luta;
    Jedna ga zvezda vodi i daje srcu krila,
        Sloboda to je mila.
  • On čuje tamo nekud, gde roblje tužno cvili,
    I juri napred smelo na suprot adskoj sili;
    Senuće britka sablja i krv se skupa liti,
        Al’ roba neće biti…
    • Beduin (1894), strofa 4.
  • Manite me mome miru, ne rušite rajske snove,
    Ta sujeta, što vas kreće, ne prija mi i ne gove.
    Ja ne tražim od vas ništa. U podneblju moga sveta
    Bolje mislim, slađe snevam, i svaka mi sreća cveta.
  • Ko kopitom rado bije,
    Magarac je, tako mnim;
    A za takvog dvorac nije,
    Nego štala. Tamo s njim!
  • Alʼ zalud čari i lepota njena,
    Kad joj je srce kao hladna stena…
  • U majke je ćerka bila,
    Kô dan lepa, kô cvet čedna,
    Pa zavole jedno momče, —
    Bila jednom ruža jedna.
  • Svuda ljudi božje ime slave,
    A Bog prašta, kad su molbe prave.
  • Ustajte mrtvi i čujte mi reči,
    I gon’te tamu što vam pogled preči.
    Istina sveta pored vas je blizu,
    Al’ laž vas vodi u grehe i nizu…
    Kô i vi sada lutao sam i ja,
    I sanjô sreću, koju Demon svija;
    Al’ sinu svetlost sa visine neba,
    I videh stazu kojom ići treba…
  • I gorko patim. Al’ za lažnu sreću
    Ja nikad Boga odreći se neću…
    • Prorok (1896), 11–12.
  • I mene demon kušao je jednom;
    Razasu zlato da blista po noći,
    I pozva sebi sve podzemne moći.
    „Vidiš li”, reče, „šta mi je u vlasti,
    I ja te mogu od nevolje spasti;
    Daću ti sjaja i bogatstva mnoga,
    Al’ samo mene da priznaš za Boga”…
    „Ne, nikad”, rekoh. „Idem stazom pravom,
    I zalud kukaš i srećom i stravom,
    Telo je smrtno neka ga nek’ pati,
    Al’ dušu svoju ja ti neću dati!
    • Prorok (1896), 14–24.
  • Ja jasno vidim i dan svojih nada,
    I srušen Demon gde u pakô pada.
    • Prorok (1896), 27–28.
  • Ustaj, dušo moja! Iz mrtvila preni
    I progoni sumnju i mrak misli njeni’;
    Slađana je nada, u njoj puno čara,
    A iskrena vera dva života stvara.
  • „Pevao bih, tico mila,
    Kliktao bih iz dna grudi,
    Al’ za kog bi pesma bila,
    Kad su stene mesto ljudi?"
    A tiče mi slatko tepa
    I tepanjem pesmu svija:
    „Ne uguši glasa lepa,
    Pevaj sebi kao i ja.”
  • To beše vitez čuven u svemu:
    Mišica snažnih, a srca čila,
    Koplje je bilo igračka njemu,
    A ljuta borba zabava mila;
    Gdegod je došô, činjaše čuda,
    I slava beše uz njega svuda.
  • Stan’, pevaču, ne valja ti pesma,
    Ne pevaj mi robove, ni lance,
    Zvek i piska oriše se dosta
    Po gorama i kroz naše klance.
    Nit’ mi pevaj pesmu očajanja,
    I uzdahe, i suze u tuzi:
    Ja prezirem malodušne duše,
    Što je slabo, to po prahu puzi…
    Povedi me u svetove lepše,
    U visine, gde su orli česti,
    Zapevaj mi pesmu ponositu
    O slobodi, ljubavi i svesti.
  • Ha, ja sad tek pojmim ovaj udes sav:
    Drugo je magarac, a drugo je lav!
  • Na bojištu mrtav vitez,
    Nad njim grakću crni vrani,
    Alʼ desnicom, što je pala,
    Još mač drži prekrhani.
  • Crni trazi od okova, —
    A rad roblja on je ginô,
    Crni trazi od okova, —
    Otadžbino, otadžbino!
    • Kosta S. Taušanović (1902), strofa 4.
  • I tu stenu dleto para
    Na porugu sramnu činu:
    Nezahvalna otadžbina
    Svojoj žrtvi, svome sinu.
    • Kosta S. Taušanović (1902), strofa 6.
  • Gde si, majko Srbijo,
    Poslednja je ora?
  • Već mre Stara Srbija,
    Spomen dana slavniʼ;
    A krv teče bujicom
    Niz vardarske ravni.
    • Odziv (1903), strofa 2.
  • Obilića seti se,
    Ne podlegni sramu,
    Avaj, majko Srbijo,
    Moj studeni kamu.
    • Odziv (1903), strofa 4.
  • Ja se smrti ni malo ne bojim,
    Niti žalim za životom svojim,
    Alʼ ja žalim, što će lovac kleti
    I po smrti da se nama sveti:
    Na naš račun, rad tih priča vražiʼ,
    Trista i tri izmisliće laži.

Spoljašnje veze

[uredi]
Vikizvornik ima originalan tekst pod imenom: