Meša Selimović

Meša Selimović

Meša Selimović (26. april 1910 - 11. jul 1982) je istaknuti jugosovenski pisac, koji je stvarao u drugoj polovini XX veka. Posle prve knjige, zbirke pripovedaka "Prva četa" (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman "Tišine" (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka "Tuđa zemlja" (1962) i kratki poetski roman "Magla i mjesečina" (1965).

Citati

• Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

S poštovanjem i zahvalnošću, Meša Selimović.

O muslimanima

„Najzamršeniji ljudi na svijetu. Povijest se s nama gorko našalila. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakva riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.”

— Derviš i smrt

• „Ova kao i sve druge priče govore o sreći", Meša Selimović (o romanu Derviš i Smrt)“

„A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.“

• „Razuman se hrani da bi živeo, a lud živi samo da bi se hranio i gojio.“

Misli iz dela

• U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladaju?
• Za laž za koju se ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv.
• Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo.
• Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih reči.
• Samo Bog zna svačiju krivicu. Ljudi ne znaju.
• Nezadovoljstvo je kao zver, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
• Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
• Željeti snagu i bezosjećajnost, znači svatiti se sebi zbog razočaranja.
• Moral je zamisao, a život je ono što biva.
• Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.
• Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
• Idi naprijed, poslije umri.
• Kad ubijaju bez krivice, možda i puštaju bez opravdanja.
• Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
• Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
• Čovekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspeh.
• Čovek se navikne na svaki smrad.
• Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besnilu, po zlu, po ludilu.

Vidi još

• Tvrđava