Matija Nenadović

Izvor: Викицитат

Prota Matija Nenadović (26. februar 1777 — 11. decembar 1854) je bio vojvoda iz Prvog srpskog ustanka, prvi predsjednik Praviteljstvujuščeg sovjeta i diplomata.

Citati[uredi]

„Tako su se bili vozgordili sa onom malom svojom iskrom slučajne sreće, da nijednoga imperatora u Evropi sebi sravnjali nisu. Dotle su svojim budalastim visokoumijem bili došli, da se veće na komšiluku nisu mogli trpiti, i da smo veće mi svi magnati gotovi bili caru govoriti, da jedanput digne nekoliko regementi, da sav onaj Beograd razori, no opet, znajući mi milostivo srce našega cara koji žali narod, nismo mu hoteli govoriti, i čekali smo ne bi li se popravili, ali ne kteše se popraviti dotle dokle jadni narod u propast ne turiše.”


„Zato treba našim kaluđerima blagodariti, što su nam monastire sačuvali, gde se naše sveštenstvo učilo, i našu veru i običaje sačuvali, te se nismo isturčili ili pošokčili kao u Bosni.”


„Ovako se navezao Kolumb sa svojom družinom na sinje more, da nađe Ameriku i upoznaje sa Evropom; a mi se navozimo danas na tihi Dunav da nađemo Rosiju za koju ništa ne znamo gde je, no samo što smo u pesni čuli da je ima, i da Srbiju upoznamo sa Rosijom!”


„Jova Protić trgovac je, poneće za se što mu treba. — Čardaklija kaže: „Ja nemam više nego ovi̓ 11 forinti i ovu pušku, no daj išti jošt ako dadu; ako li ne dadu, da idemo i sa to 250, pak dokle dođemo; Rusi popovima dobro dele, prosićemo”. Zarečemo se: baš da pođemo, pa makar ne došli više; ako gde i poginemo, dosta je braće i na Vračaru poginulo za svoj rod. Sad toga dana dotera Steva Živković džebanu, i svi se sastanemo kod Crnog Đorđa, i opet o putu i trošku.”


„Načinimo prošenija kako smo umeli, popišemo od svake nahije gdegode ima kakvi̓ zidina, razvalina ili gomila kamenja od crkve i monastira, i kažemo da su to sve Turci sad porazoravali, da bi so tim Rusa na veći gnjev podigli i ražalili, da za tolike crkve osvetu učini.”


„Prođi se ti, čoveče, titula i politika. Ako ti njima politično pišeš, i oni će tebi politično odgovoriti, pak nećeš znati gde si. Već ti napiši onako kako si meni kazivao, i daj meni ja ću im poslati.”


„Iz te promenljivosti naučite: da se ne treba u sreći gorditi, ni u nesreći očajavati.”


„Zato bi trebalo svakoga našega vojnika sovetovati, da u boju nikada svoje oružje, makar neprijateljsko i bolje bilo, ne menja, jerbo svaki čovek svome oružiju ćud zna, i od njega fišeke umerene ima, i u njega se najbolje pouzdati može.”


„Nađemo jednoga seljaka, te nam otesa i načini od lipovine astal i dve klupe; namestimo u jednu sobicu; prostremo jednu maramu na astal, metnemo sveto evanđelije i manastirski krst, i oko toga činimo zasedanije.”