Episkop dalmatinsko-istrijski Nikodim

Nikodim Milaš (16. april 1845 — 2. april 1915) bio je srpski episkop, kanonista, teolog, akademik i pisac.

Citati

„Danas, 4. (17) aprila 1905, navršio sam 60 godina života. Tijelom sam slab, i dugo mi ne preostaje živjeti. Doživio sam svega i svačega u životu: malo prijatnoga, a neprijatnoga i premnogo. Kriva je tome moja narav, jer sam mnogo osjetljiv, i jer se za svašto i za najsitniju stvar odmah uznemirim i naljutim, i tu ljutnju prikrivam u sebi, pa to mi troši život. A najviše mi je te ljutnje prouzrokovala zavist ljudi, koja me je počela pratiti još od đačkog mog vremena, i nije prestala ni danas. Za zavist kazao je još mudri Salomun, da je nemoguće odoljeti joj. Istinu ovih riječi ja sam najbolje ispitao na sebi.”

„Došao sam u Karlovce, kad je već počela bila 1863-64. školska godina. Episkop Knežević bio me je preporučio patrijarhu Samuilu Mašireviću, i ovaj, kad sam mu se predstavio, vrlo me je ljubazno primio i obećao mi svoju zaštitu, samo što je na tom obećanju poslije sve i ostalo. U prvo vrijeme nijesam se mogao nikako snaći u toj u svemu tuđinskoj za mene varoši, sa mojim italijanskim obrazovaniem i zapadnom kulturom. Kad sam poslije upoznao izbliže Karlovce i njegov život, vidio sam, da je to nešto sasvijem drugo od onoga, kako su mi tu varoš prikazivali episkop Knežević i katihet Vujinović, prije no što ću krenuti iz Zadra. Karlovci, taj oglašeni srpski Sion, bili su sve, samo ne Sion. O kakvom crkovnještvu nema tu ni traga. Patrijaršeski dvor sa patrijarhom i pridvornim kaluđerima naličio je više na dvor kakvog bogatog mađarskog spahije sa svjetskom raskoši i uživanjem, nego li na svešteno neko središte. Tu je čovjek mogao naći sve, samo ne ono što bi ga moglo religijozno hraniti i pobožno raspoložiti.”

„U Šibeniku počnu me nagovarati, da se primim učiteljstva u zakladnoj Bovanovoj školi. Ovo sam ja smatrao još većim poniženiem za sebe, nego da budem, kao što mi je nudio episkop Knežević, seoski pop. Ovo me strašno ozlovolji, a i uvrijedi moj ponos, na koji sam uvijek pazio, te me odluči, da nastojim sada ostvariti onu misao, koju sam začeo bio, kad sam svršio gimnaziju, a to je, da bi pošao da slušam filozofiju u jednom univerzitetu i spremio se za profesora gimnazije.)”

„Za vrijeme moga boravljenja u Kijevu starao sam se da od prišteđenog novca nabavim ruskih naučnih knjiga čim više mogu, da bi ih sa sobom ponio u Dalmaciju, a koje bi mi služile poslije kao profesoru bogoslovije. Dosta sam takovih knjiga nabavio, koje i danas još krase moju privatnu biblioteku. U ovome mi je mnogo pomogao jedan bogati tadašnji kijevski trgovac iz Stare Srbije, Sima Igumanov, koji je neku osobitu simpatiju imao prema meni, i koji je sve moguće radio, da bi ja pošao za profesora i valjda za upravitelja prizrenske bogoslovije.) (Spomenuo sam ovdje toga čovjeka iz zahvalnosti moje prema njemu.)”

„Brak između hrišćana i nehrišćana nije bio dopušten ni u kakvoj hrišćanskoj državi za dugi niz vijekova, sve do prošloga vijeka. Ovo je važilo ne samo u pravoslavnim i rimokatoličkim državama, nego i u protestantskima. Razlika vjere (disparitas culpas) navodila se među glavnim smetnjama braka u svima građanskim zakonicima, od koje većinom nije se dopuštala ni dispensacija. Od ove opće norme odstupila je u prošlom vijeku prva Francuska, kad je 1804 izdan Code civil, u kojem se brak smatra kao institut isključivo građanskoga prava i kao izvor civilnih prava. Na vjersku stranu braka zakonik se ovaj ne osvrće, i prema tome priznaje zakonitim i brak između hrišćana i nehrišćana, samo ako nema drugih zakonikom predviđenih smetnji za dotični brak. Ovo je zatijem prešlo iz tog francuskog zakonika u pojedine druge zapadne države, glavnim načinom protestanske, u kojima se danas dopušta i priznaje zakonitim brak između krštenih i nekrštenih. Ali u većem dijelu ostalih hrišćanskih država brak se ovakav ne priznaje, i u dotičnim građanskim zakonicima tih država on je izrično zabranjen, i ako je sklopljen bio, uništava se kao da nije ni bio.”

„Po prirodnom svojem karakteru, brak je nerazlučna veza i postojana zajednica između muža i žene za cio život.”

„Kao što je poznato, crkveno kazneno pravo usvojilo je sve one odredbe svjetovnoga kaznenoga prava, koje su bile u hrišćanskom duhu i koje su odgovarale kanonskim odredbama o dotičnom predmetu; osobito pak usvojilo je ono gotovo sve odredbe disciplinarnoga karaktera, koje su važile u grčko-rimskom pravu, i po istima je zatijem uređena bila ona disciplinarna sistema, koja je u osnovi svojoj na snazi i danas u pravoslavnoj crkvi. Ali u pogledu pitanja o prestajanju kazne i istraživanja krivice crkveno pravo nije usvojilo sve odnosne grčko-rimske zakonske odredbe. Za ovo se u grčko-rimskom, isto kao i u današnjem svjetovnom kaznenom pravu priznaje: izdržana kazna od strane krivca, pomilovanje krivca, smrt njegova i zastarjelost, preskripcija. Crkveno pravo ima svoje sasvijem samostalno učenje o tome, kada prestaje kazna i istraga odnosne krivice.”