Dnevnik o Čarnojeviću

Izvor: Викицитат

Dnevnik o Čarnojeviću je lirski roman Miloša Crnjanskog, koji je objavljen prvi put 1920. godine.

Citati[uredi]

„Ležaću po ceo dan u travi i gledaću u nebo. Svaki dan će imati novu boju. I te boje umiriće moje oči, a ja sam sav miran, kad mi se smire oči.”


„Ali ako umrem, pogledaću poslednji put u nebo, ytehu moju, i smešiću se.”


„Klečala je preda mnom i šaputala, da ne može bez mene da živi. Ja sam joj rekao da ode. Predosećam smrt i rado kašljem, pa bi bilo suviše sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, ljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stop na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prođe sve što dođe. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo.”


„Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavana-ma. Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život?”


„Ja osetih na sebi topli pokrivač njen, koji je mirisao na njene dojke. Ona je klečala preda mnom, na meni, iza mene. Njen glas se javljao svud. Njene vlasi sam nalazio svud: u knjigama, u jelu i oko vrata. Ona mi je sve činila po volji. Počeo dan ona bi gledala, da mi sve, što hoću, doda. Pitala me i molila da cuvam zdravlje. Nije volela nikud izlaziti. Njen hod beše nabujao i vitak, njene lepe noge savijale se oštro. Rano u zoru, kad bih otvorio oči, video bih je kako skoro sasvim gola leži na mojim grudima.”


„Najposle meni nikog nije žao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt. Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi.”


„I često kad bi ga ona u mesečini dočekala zagrljajem on bi primetio jedno rumeno stablo i priljubio se uz njega i grčevito ga ljubio i tepao. A ona bi stojeći ostavljala ga, otišla u stranu i plakala.”


„Ne znajući što me rodi majka i ne mogavši učiniti nikom dobro, najmanje sebi. Ah da mogu da se vratim tamo, gde topovi grme i da kroz Ruse odem daleko nekud na Novaju Zemlju, tamo, gde je led zelen a voda plava pod ledom, sneg rumen. Ah tamo bih od silnih boja zanesen zagledao se i zaboravio sve.”