Dejan Medaković
Dejan Medaković (7. jul 1922 — 1. jul 2008) bio je srpski istoričar umetnosti, univerzitetski profesor, književnik i akademik.
Citati
[uredi]„Molim vas, nama je podmetnuto da smo hteli da rušimo zemlju. Naprotiv, Memorandum je bio spis kojim se pokušao zaustaviti raspad. …Kada se pojavila memorandumska afera, mi smo na Zapadu doživeli aplauz. Onda je to protumačeno kao antikomunistički spis, kao prodor u neku novu demokratsku državu. Zvanična politika u zemlji nas je napala. …U Hagu se sada opet poteže Memorandum. …To je vrtlog dnevne politike.”
„U ovom trenutku bitna je dilema da li je Skupština od maja 1985. možda i pogrešila što je uopšte odlučila da se pristupi izradi Memoranduma i tako side, kako neki i prebacuju, u arenu svakodnevnih političkih zbivanja. Ako je ishod ovog stava ispao drugačije od naših želja, to još ne znači da su naše namere bile neprijateljske. Nažalost, prevagnuli su toliki nesporazumi za čije prevazilaženje se SANU oduvek zalagala. U dramatičnim trenucima našega vremena, a reč nije samo o Jugoslaviji već o integralnom svetu, jedna društveno ravnodušna Akademija gotovo je nezamisliva i ona bi neminovno izneverila nade sopstvenog naroda.”
„Stvoreno je veštačko pitanje ograđivanja ili odricanja od teksta na kome je rad bio u punom jeku. Pravo pitanje je: zašto je uopšte došlo do ove afere, kome je ona bila potrebna, i pre svega kako se oštećena strana može još smatrati odgovornom, ili čak krivom, za tešku moralnu i radnu povredu nanetu ovoj ustanovi spremnoj da sarađuje, a da se ne spori sa društvom kojem pripada.”
„Mi živimo u jednom složenom vremenu, na vrlo dramatičnoj društvenoj raskrsnici. Pre Drugog svetskog rata, u krajevima preko Save i Dunava, a i ovde, u Kraljevini Srbiji, stvarano je jedno društvo sa sistemom vrednosti koji nije bio optimalan, ali je išao ka tome da se život organizuje na pravnoj osnovi, sa izraženom težnjom ka moralu, čestitosti i određenom modelu patriotizma… Takav sistem se 1941. sukobio sa totalitarizmom i njegovim pritokama. Mislim, pre svega, na ustaše, baliste, VMRO, mađarski fašizam… U tom sudaru potpuno je uništen svet građanskog društva. Iz svega toga nastalo je jedno novo društvo koje je funkcionisalo tako što je odbacilo sistem vrednosti građanskog društva, a nije uspelo da izgradi sopstveni sistem vrednosti. Ono je počivalo na partijskoj poslušnosti i ona je bila ključ i za uspeh, i za privilegije, i za egzistenciju.”
„Na zidovima manastirske trpezarije naslikao je kaluđer Amvrosije Janković i našu prvu predstavu Kosovske bitke, kompoziciju koja je prethodila svim onim naivnim oleografijama što su ukrašavale karlovačke domove. Razumeo sam ih kao male, prkosne letke kojima je jedan ugrožen narod opominjao sebe na iščezlu staru slavu, na duboko korenje svoje državne prošlosti.”
„Stilizovano sećanje, to je najčešći ishod opšteg sećanja, a zahtevi društva da tako bude postaju vremenom sve bezobzirniji i sve brutalniji. Pitam vas, kakav je najčešći ishod? Stvara se neka fantastična verzija istine, u čiju verodostojnost poveruju na kraju i oni koji su uticali na njeno rasturanje i novo oblikovanje.”
„Kao da sam postao svedok rađanja jednog novog, a meni potpuno stranog sveta. Gotovo nagonski sam osetio da se između nas odmah stvara i neka nepomirljivost, ni mržnja, ni prezir već svest da je moje najvažnije životno opredeljenje vezano za tu meni nedokučivu nepoznaninicu koja se zove moj srpski narod.”
„Prema tome, moja lična sudbina, moje patnje, nisu uzaludne, svestan sam duboko da će one nekome poslužiti, da će biti korisne, pretvorene u nečiji budući otpor i hrabrost. Samo neupućenome moja žrtva može da izgleda besmislena.”
