Pređi na sadržaj

Vremeplov

Izvor: Викицитат

Vremeplov (1895) je naučnofantastična novela Herberta Džordža Velsa. Vels se smatra zaslužnim za popularizaciju koncepta putovanja kroz vreme korišćenjem vozila ili uređaja koje omogućava svom korisniku da putuje u prošlost ili budućnost po izboru. Ovo delo je rani primer podžanra „umiruće Zemlje”.

Citati[uredi]

  • Postoje zaista četiri dimenzije, tri koje mi nazivamo trima ravnima prostora i četvrta — vreme. Međutim, javlja se tendencija ka povlačenju neosnovane paralele između prethodne tri dimenzije i ove potonje, pošto se dešava da se naša svest povremeno kreće u jednom pravcu duž ove potonje, od početka pa sve do kraja našega života. ...Zapravo se na ovo misli pod četvrtom dimenzijom, mada neki ljudi koji govore o četvrtoj dimenziji nisu svesni da upravo na to misle. To je samo drugi način posmatranja vremena.
    • 1. poglavlje
  • Nema razlike između vremena i bilo koje od tri dimenzije prostora, osim što se naša svest kreće njime.
    • 1. poglavlje
  • Prostor, kako naši matematičari to zovu, ima tri dimenzije, koje bi se mogle nazvati dužina, širina i debljina, i uvek se definiše u odnosu na ove tri ravni, koje stoje pod pravim uglom u odnosu jedna prema drugoj. Ali neki filozofi su se zapitali zašto baš tri dimenzije — zašto ne još jedan smer da upotpuni prave uglove? — i čak su pokušali da izgrade četvorodimenzionalnu geometriju.
    • 1. poglavlje
  • Profesor Simon Njukom objašnjavao je ovo u Njujorškom matematičkom udruženju pre samo nekih mesec dana. Znate kako se na dvodimenzionalnoj površini može predstaviti trodimenzionalna figura — pa po tom principu oni veruju da je po modelu tri dimenzije moguće predstaviti i četvrtu, samo ako bi ovladali njenom perspektivom. Shvatate?
    • 1. poglavlje
  • Ne ustručavam se da vam kažem da proučavam geometriju ove četiri dimenzije već neko vreme. Neki od mojih rezultata veoma su neobični. Na primer, ovde imam portret čoveka kada je imao osam godina, zatim petnaest, pa sedamnaest, potom dvadeset i tri i tako dalje. Svi su oni očigledno samo delovi celine, odnosno trodimenzionalni prikazi njegovog četvorodimenzionalnog bića, što je fiksna i nepromenljiva činjenica.
    • 1. poglavlje
  • Jeste li sigurni da se možemo neometano kretati kroz prostor? Desno i levo možemo, napred i nazad možemo takođe dovoljno slobodno, i ljudi su to oduvek i činili. Priznajem da se slobodno krećemo kroz dve dimenzije. Ali šta je sa gore i dole? Gravitacija nas tu ograničava.
    • 1. poglavlje
  • Mi uvek istupamo iz sadašnjeg trenutka. Naša duhovna bića, koja nisu materijalna i nemaju dimenzije, kreću se vremenskom dimenzijom ujednačenom brzinom, od kolevke do groba. Isto kao što bismo putovali nadole ako bismo započeli našu egzistenciju pedeset milja iznad Zemljine površine.
    • 1. poglavlje
  • Ako se nekog događaja prisećam veoma živopisno, ja se vraćam u trenutak njegovog dešavanja; postanem odsutan, kako se to kaže. Skočim unazad, na trenutak. Naravno, ne postoje sredstva da se u vremenu i zadržim na neko određeno vreme, kao što ni divljaku ili životinji ne bi pošlo za rukom da se zadrži iznad zemlje. Ali civilizovan čovek je ovde u prednosti u odnosu na divljaka. On prkosi gravitaciji svojim balonom, pa zašto onda ne bi postojala nada da će jednom moći da zaustavi ili ubrza svoje kretanje vremenskom dimenzijom, pa čak i da se okrene i putuje u suprotnom smeru?
    • 1. poglavlje
  • Još odavno sam imao bledu predstavu o mašini... koja će jednako putovati u svim smerovima i prostora i vremena, shodno željama vozača.
    • 1. poglavlje
  • Stvarčica koju je Putnik kroz vreme držao u ruci bila je nekakva svetlucajuća metalna naprava, jedva veća od omanjeg sata, i veoma pažljivo izrađena. Unutar nje nalazila se slonovača i neka providna kristalna supstanca. ...Ova mala naprava... tek je model. Moj je plan da napravim mašinu koja će putovati kroz vreme. Možete primetiti da ona izgleda neobično iskrivljena, kao i da se javlja neobično svetlucanje oko ove šipke, kao da je na neki način nestvarna.
    • 1. poglavlje
  • Sada želim da svi jasno razumete da se povlačenjem ove ručke mašina šalje klizeći u budućnost, a da ova druga preokreće taj potez. Sedalo predstavlja sedište putnika kroz vreme. Sada ću da povučem ručicu a mašina će da ode. Nestaće, preći će u buduće vreme i otići u nepovrat. Dobro pogledajte napravu. Pogledajte i sto i uverite se da nema nikakve obmane. Ne želim da protraćim ovaj model, a da me posle nazivate šarlatanom.
    • 1. poglavlje
  • Snaga je proizvod potrebe; sigurnost obezbeđuje slabost.
    • 4. poglavlje
  • Nas stalno pritiska kamen bola i nužde, a, kako se meni činilo, ovde je taj mrski kamen konačno bio razbijen.
    • 4. poglavlje
  • Moje objašnjenje bilo je veoma prosto — i dovoljno uverljivo — kao što je slučaj sa većinom pogrešnih teorija!
    • 4. poglavlje
  • Bio sam suviše uzrujan da bih samo posmatrao; Evropljanin u meni nije mi to dozvoljavao. Mogao bih raditi na problemu godinama, ali stajati tako pasivno i čekati, makar i samo dvadeset i četiri časa, bilo je već nešto sasvim drugo.
    • 5. poglavlje
  • Pogled na ove zvezde odjednom je srezao moje muke i sve teškoće ovozemaljskog života. Razmišljao sam o nepremernim daljinama ovih zvezda i o njihovom polaganom i neizbežnom kretanju iz nepoznate prošlosti u nepoznatu budućnost.
    • 7. poglavlje
  • Za čas sam shvatio šta se bilo dogodilo. Zaspao sam, a vatra mi se ugasila, i gorčina smrti obuzela mi je dušu.
    • 9. poglavlje
  • Rastuživala me je pomisao na to koliko je kratak bio san o ljudskom intelektu. A on je počinio samoubistvo. Uporno je stremio komforu i lagodnostima, izbalansiranom društvu kojem su sigurnost i istrajnost bili slogani, koji je ispunio svoja nadanja — da bi na kraju došlo do ovoga. U jednom trenutku, život i imovina mora da su imali potpunu sigurnost. Bogataš je postao uveren u svoje bogatstvo i udobnost, radnik uveren u svoj život i posao. Nema sumnje da u tom savršenom svetu nije postojao problem nezaposlenosti, da nijedno društveno pitanje nije ostalo nerešeno. I da je usledilo veliko zatišje.
    A ono što nismo uspeli da primetimo je činjenica da, po zakonu prirode, intelektualna prilagodljivost predstavlja naknadu za promenu, opasnost i nevolju. Životinja koja je u potpunoj harmoniji sa prirodom savršeni je mehanizam. Priroda se nikada ne poziva na inteligenciju, sve dok navika i instinkt ne postanu beskorisni. Nema inteligencije tamo gde nema promene ili potrebe za promenom. Pameću su obdarene samo one životinje koje su prinuđene da se suočavaju sa velikom raznolikošću potreba i opasnosti.
    • 10. poglavlje
  • Njegove su misli o napretku čovečanstva, mogu da tvrdim — budući da smo raspravljali o tom pitanju mnogo pre nego što je izradio vremeplov — bile veoma mračne i u narasloj civilizaciji video je tek glupo nagomilavanje, koje se na kraju neizbežno mora srušiti na svoga tvorca i uništiti ga. Ako je to odista tako, preostaje nam samo da živimo kao da to nije istina. Ali za mene, budućnost je još uvek tamna i nejasna — ona je nepoznato prostranstvo, osvetljeno tek na nekoliko slučajnih mesta sećanjem na njegovu priču. A pored sebe imam, za utehu, dva neobična bela cveta — sada već uvela, istanjena i krhka — kao svedoke da čak i kada um i snaga nestanu, zahvalnost i nežnost još uvek žive u srcu čoveka.
    • Epilog

Spoljašnje veze[uredi]