Ćazim Lukač (16. oktobar 1935) bio je i narodni poslanik (1990-1991) Socijalističke republike Crne Gore i Republike Crne Gore (1991-1992), političar, pozorišni glumac, komunista, disident i srednjoškolski profesor mašinsko metalske struke.
Ponašate se kao razdragana djeca koja su dobila igračku, pa od radosti, ne misle ni na šta drugo, Sarajevo je opkoljeno, i sve neprijateljske cijevi su usmjerene u njega, taksisti vode pametniju politiku od vas, jer biraju ljude koje će voziti, koji su, po njihovoj ocjeni hrabri borci koji će braniti Sarajevo. Treba da organizujete svu borbenu gotovost.- (Parlamentarna Skupština, Sarajevo, 1991.)
Moram da kažem da dijelimo zajedničku sudbinu na području Crne Gore, iako je Rožaje u prošloj godini trpjelo ne male pritiske od strane oficijalne štampe i od strane pojedinaca, gdje se i Zakon o šumama najdrastičnije odrazio, upravo na Rožaje, na rožajske avlije, krčme bez krčmara. U našem narodu postoji poslovica da i đavo zna kako je pravo, ali đavo neće nikad kako je pravo, nego đavo hoće uvijek onako kako on smatra da je pravo, ili kako njemu odgovara.
Molim vas, ja sam citirao samo narodnu poslovicu i nijesam je ja izmislio. A u konkretnom slučaju, vidite, ja ću samo pokušati da ovu posljednju, odnosno pretposljednju alineju izvještaja citiram, odnosno pročitam, a tu se kaže: „Prema tome, navedenom odlukom utvrđena je granica između opštine Ivangrad i opštine Rožaje koja je bila sporna, a nije se radilo o utvrđivanju novih granica ili mijenjanju postojećih, te iz tih razloga osporavana odluka nije u suprotnostima Ustavom SR Crne Gore i važećim propisima."
Da je ovo nekakva plemenska komisija sastavljala pa bi se taj plemenski starješina, ako bi imalo imao morala, zastidio zbog ovakve konstatacije, jer dovodi kompletan ovaj auditorijum i crnogorsku javnost u totalnu zabludu, i Ja ne znam kako drugačije da se nazove ako ti neko uzme njivu za koju si godinama plaćao porez, iskorišćavao je, orao je, granicu te njive nijesi ti postavio nego drugi, pa sad je odjedanput sinulo onome koji je tu granicu postavio da je sada mijenja jer je iskoristio momenat zato što zvanična crnogorska vlada stoji iza toga. - (Skupština parlamenta Republike Crne Gore, februar, 1991.)
Na početku ću Hag pomenuti kao omrznuti grad, jer se svi pozivamo na taj Hag, a meni je Haga dovde. Prema tome, ako ne možemo sami ovdje da se ljudski, u jednoj demokratskoj atmosferi, dogovaramo i razgovaramo otvoreno o svim problemima, nego se moramo pozivati na Hag, meni je onda ova Skušptina izuzetno neprijatna, doživljavam je na jedan veoma neprijatan način. Teško braći koju mora komšija da miri. Prema tome, o Hagu da završimo. - (Skupština parlamenta Republike Crne Gore, februar, 1991.)
Poštovane kolege poslanici, i svi ostali koji ste prisutni u ovoj sali, moram vam saopštiti podatak koji će, siguran sam, biti svima neprijatan, da će za mnoge biti nevjerovatan i da će kod svih poštenih ljudi izazvati ogorčenje i protest: Naša policija u Crnoj Gori hapsi muškarce izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i predaje ih, jadne i nemoćne, vezanih ruku, dželatima od kojih su pobjegli. U pokušaju da spasu svoje živote, potražili su utočište kod nas u Crnoj Gori, računajući na svetu tradiciju crnogorskog naroda po kojoj su, kroz svoju vjekovnu istoriju bili poznati, po čojstvu i junaštvu, da brane sebe od drugih i da brane druge od sebe. Poznati su mnogobrojni svijetli primjeri gdje su svojim životima bili spremni da brane i odbrane one koji su kod njih potražili pomoć i utočište od progonitelja. Je li ovo to vaše čuveno junaštvo? Je li to obraz Crne Gore? Je li Vlada koja je sve ovo odobrila i organizovala Vlada crnogorskog naroda koji je ponosno čuvao ovu tradiciju kroz vjekove kao svoju svetinju... - (Skupština parlamenta Republike Crne Gore, 5. jun 1992.)
Prvo, želim da kažem da nas neće spasiti ni to hoćemo li promijeniti ime Titogradu i hoćemo li mu dati ovo ili ono ime, i smatram da u ovim uslovima kada smo mnogo više okupirani nedaćama koje nas pritiskaju iz dana u dan sve više, imali mnogo pametnijeg posla na koje bi mogli da trošimo vrijeme u ovoj Skupštini, nego da se iscrpljujemo oko toga i da dajemo ocjenu o jednoj istorijskoj ličnosti kao što je Tito, ili da se iscrpljujemo oko toga da li je ispravno mijenjati ime Titogradu ili ne.
Ja želim samo jednu stvar da kažem, ne mogu da se načudim nama samima ovdje. Oni koji su najviše postigli upravo pod Titovim rukovodstvom, generali koji su zaslužili zahvaljujući Titu ono što su sebi obezbijedili i stvorili tokom života, najveći njegovi saradnici, danas su mu najveći izdajnici i najviše pljuju po njemu. Ne mogu da se načudim još jednoj situaciji. Albanci kažu da im ne valja Tito. Srbi drvlje i kamenje valjaju na njega. Hrvati se njega odriču, ne znam Crnogorci, eto da kažemo i oni nijesu zadovoljni njime, najblaže rečeno. Muslimani 1954. godine, podatak je procurio, da su trebali da budu ili asimilovani, ili protjerani za Tursku, dakle ni Muslimani nemaju razloga da budu zadovoljni sa Titom. Pa za koga je onda taj Tito stvarao ovu Jugoslaviju koja je ovoliko dugo vremena bitisala i imala ugled međunarodni više nego što će ikada i jedna zemlja na Balkanu imati? Za koga je on onda stvarao sva ova dobra koja smo do juče uživali ovdje?
Sud i istorija o Titu daće vrijeme. Ali, ja ne mogu da se načudim nama samima ovdje, kad smo skloni da pljujemo na velikane. Danas nam ne valja ni Andrić, ne valja nam ni Ćopić, ne valja nam ni Tito. Jednog dana ćemo doživjeti da nam ne valja ni Njegoš kao što u mnogim krajevima bivše, ili nazovimo je još uvijek sadašnje Jugoslavije, kako hoćete, viču da ne valja. A kome mi to onda rodu pripadamo? Ko smo mi to da pljujemo na sve velikane i na svu prošlost našu? Šta li tek onda očekuje ovo rukovodstvo sadašnje ovdje, kako li ćemo tek repove i imena njima nadijevati kad u ovako teškim vremenima vode i rukovode ovim narodom. Hvala. (Skupština parlamenta Republike Crne Gore, januar, 1992.)
