Pređi na sadržaj

Jovan Dučić

Izvor: Викицитат
Verujem u Boga i u Srpstvo.

Jovan Dučić (15. februar 1874 — 7. april 1943) je bio srpski i jugoslovenski pesnik-diplomata i akademik.

Vidi još:
Blago cara Radovana (1932)
Gradovi i himere (1940)

Citati

[uredi]
Seća l’ te se braćo
Kad se Srbin bio,
Kad je za slobodu
Svoju krvcu lio.
Jedna krv i jedna zemlja! Jedan narod i jedno ime! Jedna sudbina i jedna formula za život! Jedna otadžbina i jedan patriotizam! Jedna budućnost i jedna dužnost! Jedan jezik i jedna nacionalna kultura! Jedna tradicija i jedna istorija! Ili u kratkoj i sjajnoj definiciji: jedna istorija i jedna država!
…nismo Srbi i Hrvati nego ili Srbi ili Hrvati, ali uvek samo jedno i jedinstveno. Niko nije mogao uspeti da ozakoni veštačke granice, nasuprot vezama krvi i duha. Mi nismo braća nego isto biće. Sve reči kojima su davane vrednosti bile su samo intrige sudbine koja je često bila jača od nas i našeg razuma. Mi ne govorimo ni srpski ni hrvatski nego naški…
Naše državno ime menjalo se uvek prema granicama države: od Zete i Duklje napravio je Nemanja svoju Rašku, a njegovi naslednici nisu više svoju državu zvali ni Raškom nego „Srpske zemlje i Primorske”. Reč Srbija nije ponikla u naša najveća vremena istorije, nego mnogo docnije.
Za tvoju Slavu, svetli Care,
Što i sad vladaš u nama,
Koji čuvamo slave stare
U molitvi i na strunama!
Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.
Ne želim nikakve vence niti cveće u slučaju moje smrti. Sav novac namenjen u tu svrhu neka se preda u fond za Srpsku Ratnu Siročad i četnike mog Draže Mihailovića.
  • O, slava ti, divna slogo,
    Uzajmnosti, jednakosti!
    Smrt sujeti i razdoru,
    Smrt nebratskoj nehajnosti!
    Slava tebi, dobri brate,
    Sad je bratsko srce tvoje…
    Tako samo, tako treba,
    To je bratski; — srpski to je!!
  • Sudbonosan je trenutak koji nas poziva da kažemo danas odlučnu reč. Srpsko pleme preživljuje jedan od najkritičnijih trenutaka; nad srpskim narodom šestari grabljivi kobac koji će se ustremiti da ga kandžama raskrvavi i da mu utrobu iščupa.
        Austrija preti da nam razbojnički otme Bosnu i Hercegovinu; njeni državnici već su smislili način da jednu hajdučku otimačinu proglase državnim aktom a njeni bataljoni već su se uputili u srce nesrećnih srpskih zemalja da na prvi mig uguše uzvik bola i očaja naše ojađene braće, Bosanaca i Hercegovaca.
        Mi ne smemo i mi nećemo ostati ravnodušni. Naša ravnodušnost značila bi samoodricanje; značilo bi ignorisanje naših najsvetijih interesa, od kojih zavisi i opstanak naše nacije i sva budućnost naše zemlje.
  • No u ponoć gluhu, niz Puteve Mlečne,
    Sišao je Hristos, pređe gorske lance,
    I potoke krvi gazio je tečne
    I dugo je gluhe oblazio klance.
  • Mutne su prilike kao mutne reke: one izbace sav šljam na površinu. Odmah posle našeg ujedinjenja prestalo je doba heroja. Posle velikog broja imena koja su iz istorije jedne nacije prešla u istoriju sveta, javila su se imena demagoga. Njihovi su glasovi omeli da se čuju s kraja na kraj naše grude zvono vaskrsenja i himna pobede. Tek što su se savile trobojne zastave, razvili su se programi za cepanje i memorandumi strancima za pomoć protivu oslobođenja. Nisu nam dali ni časa vremena da se osvrnemo oko sebe, po onim grobljima koja su šira nego naše varoši, i bojištima na kojima su rešene tri istorijske misije.
  • Nastala su druga vremena i druga viteštva. Jer ima dve hrabrosti: jedni su hrabri jer se ničeg ne boje, a drugi su hrabri jer se ničeg ne stide.
    • Dva Ribnikara (1924)
  • Ova Jugoslavija rodila se u kacigi Srbije. Demagozi pokušavaju međutim da joj dokažu jedno sramno poreklo: poreklo deteta bez roditelja, sudbinu lepog devojčeta kojem se ne zna otac.
    • Dva Ribnikara (1924)
  • Kad bi naši sinovi verovali da Jugoslavija nije kupljena skupom krvlju njihovih oceva na Kumanovu, Bregalnici, Kolubari i Crnoj Reci, nego da je postala samo sticajem opštih prilika i političkim slučajem, zar bi oni pošli da do zadnje kapi krvi brane jednu tako žalosnu tekovinu i jedno kockarsko delo.
    • Dva Ribnikara (1924)
  • Od bivših hajdučkih busija naši listovi postaju lagano naučne katedre i besedničke tribune; današnji srpski novinar postaje već kulturni faktor što nije nikad bio, i nacionalni borac kao novinar iz najbolje štampe.
    • Dva Ribnikara (1924)
  • Jedna krv i jedna zemlja! Jedan narod i jedno ime! Jedna sudbina i jedna formula za život! Jedna otadžbina i jedan patriotizam! Jedna budućnost i jedna dužnost! Jedan jezik i jedna nacionalna kultura! Jedna tradicija i jedna istorija! Ili u kratkoj i sjajnoj definiciji: jedna istorija i jedna država! To je ta nova i moćna energija koja je dobila onomad ime Jugoslavija, i koja razgoni sve zablude i precizira sve pojmove.
  • Bilo je mudraca i pesnika, čije su reči i danas putokazi, i koji su verovali da mi nismo Srbi i Hrvati nego ili Srbi ili Hrvati, ali uvek samo jedno i jedinstveno. Niko nije mogao uspeti da ozakoni veštačke granice, nasuprot vezama krvi i duha. Mi nismo braća nego isto biće. Sve reči kojima su davane vrednosti bile su samo intrige sudbine koja je često bila jača od nas i našeg razuma. Mi ne govorimo ni srpski ni hrvatski nego naški kako su to uvek nazivali svoj jezik umni Dubrovčani.
    • Reč Jugoslavija (1929)
  • Srbija je, kao uvek, imala hrabrosti da počne od sebe. Nikad njene žrtve nisu bile ni veće ni više. Ona se nije ovim odrekla prošlosti i njene slave; ona je svoje državno ime promenila u ime koje je tačnije odgovaralo razvitku istorije i ideala. Tako su radili i Nemanjići. Naše državno ime menjalo se uvek prema granicama države: od Zete i Duklje napravio je Nemanja svoju Rašku, a njegovi naslednici nisu više svoju državu zvali ni Raškom nego „Srpske zemlje i Primorske”. Reč Srbija nije ponikla u naša najveća vremena istorije, nego mnogo docnije.
    • Reč Jugoslavija (1929)
  • Nosi, srpska reko, krv naših sinova,
    jer krvave reke svud su naše međe;
    Mačevi ubica svi su istog kova —
    Sad nosi unuke kud nosaše pređe.
  • Naše su pobede i zastave naše
    Tvoj veliki zavet gordosti i besa —
    Jedine u tebi što se ogledaše,
    I jedine ovde digle do nebesa.
    • Vrbas (1941), strofa 3.
  • Nosi mora krvi da ih ne pokradu,
    Nosi reko srpska, krv nevinih žrtvi:
    Radosne pobede heroji nam dadu,
    Ali strašnu pravdu izvojuju mrtvi.
    • Vrbas (1941), strofa 5.
  • Niko od Srba nije želeo VELIKU SRBIJU, koja bi, po definiciji, zarobila strane narode, nego SRBIJU VELIKU, znači državu za trećinu manjom nego ostvarenu Jugoslaviju: Srbiju od Like do Ulcinja, bez ijednog Hrvata u svom jarmu, ali ni u svom srcu. Pobedilačka Srbija je mogla jednim udarcem mača po geografskoj karti, rešiti u Parizu na konferenciji mira ovakve svoje zahteve. Hrvati, bivši austrijski vojnici, ratovali su celog veka protiv saveznika, i prolivali njihovu krv, a zato s njima pobedioci uopšte nisu ni imali šta da govore da se Srbi nisu umešali u korist Hrvata.
  • Slobodan Jovanović i Draža Mihailović, to su ravno dva dioskura koja je srpski narod dočekivao u žalosnom razdoblju poslednjih dvadesetinu godina lutanja i sramote. Sa njima dvojicom, ovako zajedno udruženi na istoj liniji, taj će narod bez napora na dan nepobednog sunca — die invicti solis, stići na svoju pravu belegu.
  • Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
    Na poljima rodnim, braneći ih časno
    Kitio si cvećem svakog osvajača,
    Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.
  • Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
    Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
    Gde je Karađorđe tvojega naroda,
    Pokaži mi tvoje termopilske klance.
    • Sinu tisućljetne kulture (1943), strofa 3.
  • Branio si zemlju od nejači naše,
    Iz kolevke pio krv nevine dece,
    Pod znamenje srama uz ime ustaše,
    Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.
    • Sinu tisućljetne kulture (1943), strofa 6.
  • Čuvaj se, moj rode, svojih stranputica,
    Jer put neizvestan uvek je put vražiji
    Ne boj se jastreba nego kukavica,
    Ne boj se lažova nego njine laži.
  • Bog neka te spase tvojih spasilaca,
    Na svakome uglu ima ih po jedan.
    Prezri mudrost glupih i glupost mudraca!
    Nož tvog izdajnika biće uvek žedan.
    • Večnoj Srbiji (1943), strofa 2.
  • Nosi, rode slavni, taj mač bez korica —
    Znamen krstonosca i Božjeg vojnika!
    • Večnoj Srbiji (1943), strofa 7.
  • Znaj samo iz krvi heroja se rađa
    Zvezda putovođa za daleke pute…
    Vetrom neba ide mučenička lađa,
    Suze su nevinih do neba dignute…
    • Večnoj Srbiji (1943), strofa 9.
  • Za tvoju Slavu, svetli Care,
    Care nad trima morima!
    Zli žreci danas pričest kvare;
    Guba je u svim torima…
    Nad tvojim carstvom mrak se širi,
    Vetrovi crni duvaju:
    Sad našu savest brane žbiri,
    Lupeži blago čuvaju.
    • Na carev Aranđelovdan (1943), strofa 3.
  • Moj dobri rode svi su lagali,
    I tvoj su vidik sav pomračili;
    Za svojom srećom samo tragali,
    I svuda krali i sve tlačili.
  • Moj dobri rode, svi su rđavi,
    Vapaj tvoj ne čuju što tuguje!
    Izdajnik i sad još u tvrđavi,
    S ubicom žrtva sada druguje.
    • Moj dobri rode (1943), strofa 5.
  • Loman je, rode, most na provali,
    Svud su u pričest otrov stavili…
    S lupežom sve su novce kovali,
    S krivokletnikom zavet pravili.
    • Moj dobri rode (1943), strofa 6.
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć’ na me.
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.
Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
Nego žute ruže u te kose duge:
Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
Odveć gorda da bi živela za druge.
Nebesa su prazna; nemo veče slazi,
Negde u aleji zadnji zračak blista,
Venus arhaička sama je na stazi,
Gola, i sva stidna, bez smokvova lista.
  • Opet jedno veče… I meni se čini
    Da negde daleko, preko triju mora,
    Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
    U blistavoj senci smaragdovih gora —
    Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
    S krunom i u sjaju, sedi, misleć’ na me.
    Teška je, beskrajna, večna tuga njena
    Na domaku noći, tišine i tame.
  • I ja, kome ne zna imena ni lica,
    Sve sam njene misli ispunio sade.
    Vernost se zaklinje s tih bledih usnica.
    Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
    Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
    Ni da moje srce sve to laže sebi,
    Jer ja bih tada plakô, ja bih večno plakô,
    I nikad se više utešio ne bi’.
    • Zalazak sunca, strofa 4.
  • Zašto noćas tako šume jablanovi,
    Tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
  • Mirna kao mramor, hladna kao sena,
    Ti se bledo tiho devojče što sneva.
    Pusti pesma drugih neka bude žena,
    Koja po nečistim ulicama peva.
  • Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
    Nego žute ruže u te kose duge:
    Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
    Odveć gorda da bi živela za druge.
    • Poezija, strofa 2.
  • Nebesa su prazna; nemo veče slazi,
    Negde u aleji zadnji zračak blista,
    Venus arhaička sama je na stazi,
    Gola, i sva stidna, bez smokvova lista.
  • Kako malo treba da se bude sretan,
    I sto puta manje da se večno pati.
  • S istoka kralji, obučeni
    U teško zlato, stoje plačni;
    I žreci sunca, naspram seni
    Prosjački vape u čas mračni.
  • Gledam tvoje krupne oči zaljubljene,
    Gde sja vatra — ko zna — grešna ili sveta.
    Svejedno ljubiš li drugog ili mene:
    Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.
  • Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
    Simvol veći nego bol ljudski što grca;
    I ti si božanstvu bliža nego meni:
    Više zakon sveta, nego zakon srca.
    • Simvol, strofa 3.
  • Ruka ti je bela meka kao cveće,
    A moja ostade sva okrvavljena.
    Otkud si i ko si, niko znati neće:
    Ljubav ili mržnja, sudba ili žena.
Ja snevam o ženi, većoj no sve žene,
Čija će lepota biti tajna svima,
Što je kao božji dah u prostorima,
Koji ne dotače nikog osim mene.
Poljubac je susret najveći na svetu.
  • Nevidljivom suncu pružam žudne ruke,
    I otvaram srce nekom koga nije;
    Duša mi je puna mračne harmonije,
    Kojoj nikad nisam saslušao zvuke.
  • Od istine sam strašniji i veći:
    Niti me što vređa i niti što boli.
    Moja žudna duša neizmerno voli;
    I svaki moj korak, to je korak sreći.
    • Himera, strofa 2.
  • Moje tamno srce, to je deo svega —
    Sa zvezdama trepti, huji s vetrovima;
    I onda kad stoji bezglasno međ svima,
    Jedan gromki eho ćuti u dnu njega.
  • I kad očarano kucne srce neko,
    To je moje srce što se opet čuje…
    • Srce, strofa 5.
  • Ja snevam o ženi, većoj no sve žene,
    Čija će lepota biti tajna svima,
    Što je kao božji dah u prostorima,
    Koji ne dotače nikog osim mene.
  • I ja ključar čudne lepote, da s tajnom
    Srećom vidim jasno da je ova žena
    Od istoga svetlog tkiva načinjena
    Od koga i bolni moj san o beskrajnom.
    • Žena, strofa 5.
  • Reče mi moj Tvorac u veliko jutro:
    Čoveče, digni se i javi u ploti.
    I u svoj taštoj i pustoj nagoti,
    Idi kobnom stazom koju budeš utro.
  • Bićeš silnik svemu kad i žrtva svačem;
    Živeće u tebi isti čas, — znaj čuda —
    Prorok, lakrdijaš, kralj i njegov luda,
    Rob s lancem o vratu, i osvetnik s mačem.
    • Zavet, strofa 2.
  • A ja ipak ne znam za radost i sreću;
    Ja se bojim tvoje podmukle Lepote,
    Da osvetu jednom ne zatraži veću
    Za svirepa prava što joj drugi ote.
  • I tako beskrajna, i silna, i kobna,
    Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
    Ali tvoga daha prepuno je svašta,
    Svugde si prisutna, svemu istodobna.
  • Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
    Celo moje biće to je trepet sene;
    O ljubljena ženo, silnija od mene —
    Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
    • Moja ljubav, strofa 4.
  • Ljubav je bez sutra večnija od svega:
    Jer i posle smrti još je uvek ista.
  • Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
    Moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
    Samo si lepota koliko si tajna;
    I samo istina koliko si žudnja.
  • Ostaj nedostižna, nema i daleka —
    Jer je san o sreći viši nego sreća.
    Budi bespovratna kao mladost; neka
    Tvoja sen i eho budu sve što seća.
    • Pesma ženi, strofa 2.
  • Srce ima povest u suzi što leva;
    U velikom bolu ljubav svoju metu;
    Istina je samo što duša prosneva;
    Poljubac je susret najveći na svetu.
    • Pesma ženi, strofa 3.
  • A ti ne postojiš nit si postojala;
    Rođena u mojoj tišini i tami,
    Na suncu mog srca ti si samo sjala:
    Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.
    • Pesma ženi, strofa 5.
Sav u zlatu, titan, riđ i modra oka,
Car sluša reč Kneza u Velikom Veću.
U luci purpurna jedrila široka,
Celo more pline posuto u cveću.
Samo buktinjama zbori se kroz tmine.
  • Sav u zlatu, titan, riđ i modra oka,
    Car sluša reč Kneza u Velikom Veću.
    U luci purpurna jedrila široka,
    Celo more pline posuto u cveću.
  • Tvoje sunce nose sad na zastavama,
    Ti živiš u besnom ponosu sinova;
    Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
    I zore da zrače na putima snova.
  • Mlekom svoje dojke nas si otrovala,
    U bolu i slavi da budemo prvi:
    Jer su dva blizanca što si na svet dala —
    Mučenik i heroj, kap suze i krvi.
    • Ave Serbia, strofa 4.
  • Presiti se zemlja od krvavog vala,
    Ali vam pobeda ne osvetli lice;
    Jer lovor ne niče s bunjišta i kala,
    On je za heroje, a ne za ubice!
  • Naši će im vetri pepeo razneti,
    Spraćemo sa stene pogane im stope:
    Zaboli smo koplje na velikoj meti,
    Sad je put naš nalik na sunčane snope.
  • Znaće da je samo ona zemlja svetla
    Gde nikad još nije pala suza srama;
    Gde su deca na mač ime oca metla
    Što živi u himni i u molitvama.
    • Hercegovina, strofa 4.
  • Jer je otadžbina samo ono kuda
    Naš znoj padne gde je krv očeva pala;
    I plod blagosloven rađa samo gruda
    Gde su mač zarđan deca iskopala.
  • Samo buktinjama zbori se kroz tmine;
    U zrcalu mača budućnost se slika;
    Preko palih idu puti veličine;
    Slava, to je strašno sunce mučenika.
    • Himna pobednika, strofa 5.
  • Naša duša ima boju naše stene,
    I naša krv teče kud i naše reke.
  • Njega je Priroda dočekala sa osmehom, sa radošću, sa raširenim rukama, sa blagoslovom. Jer ona ne zna za pravdu nego za silu.
    • Priča o jakom
  • […] stvari imaju onakav izgled kakav im dade naša duša.
  • A kad mu je ona pružila ruku, hladnu kao led, nevidljivo i prvi put je tada klonula mišica koja je pokorila Istok. Idući zatim kroz sjaj, klicanje i plesak, prošli su zajedno, ruku pod ruku, Pobedilac i Izdajica.
  • I on će umreti samo od te jedne pomisli: zašto nas lažu ne samo oni koji nas mrze nego i oni koje mi ljubimo.
  • Preko reke koja je delila ove dve zemlje razgovarahu dva čoveka:
    — Mi živimo u mraku a obožavamo Sunce koje neće da nas ogreje. Vi živite u zemlji koja je sva na suncu, i gde zru svi plodovi, i gde su žene lepe, a obožavate Zmiju. Pune su zmija sve vaše trave, i vode, i zidovi vaših kuća, i one vas pojedoše. Božanstva su zla i svirepa. Hajde da ih oborimo i da tražimo druga.
  • A nisu znali da su ova dva čoveka bili veliki kao dva božanstva: jer su bili jedini koji su u svom nespokojstvu nazreli dolazak novog Boga.
    • Pesma o Bogu
  • I kad te se svi ljudi budu odrekli, i kada te još jednom budu svi ismejali, ostaće još pesnici da ti se dive. I večita Magdalena brisaće i dalje svojim kosama tvoje krvave noge. Jer će ostati u pameti samo ono što je ostalo u ljudskom srcu.
Ovo je samo nekoliko primera; za više citata iz ovog dela, pogledajte Gradovi i himere
Treba li moru da zahvalim što nikad nisam bio skeptik? Sve veliko što nije bilo istinom za moj duh, bilo je istinom za moje srce. Tako je i Bog jedna istina srca.
U Srba je odista samo svetosavlje spaslo pravoslavlje: ideja o crkvi je bila nerazdvojna od ideje o državi.
Žene su veliki čuvari vere, jer su sentimentalne, jer imaju srca i mašte, i to je jedna strana njihove veličine.
Mi religiju primamo pre od majke negoli od crkve ili društva.
Veličina jednog naroda nije u njegovoj istoriji, nego u njegovoj legendi.
Duboki ljudi nikad nisu razlikovali ljubav od religije.
Na vlast dolaze ljudi jednom mehanikom izbornih sistema koja izbacuje na čelo državne uprave ljude bez imena, bez talenta, bez morala, bez pobožnosti.
Gde li će naći svoj dovoljno velik Zid plača moja pravoslavna braća Rusi da se isplaču za ono što su im u zemlji i u dušama, potpuno nedužnim, porušili vojnici Karla Marksa, malo strašniji nego legionari cara Tita, rušitelja Jerusalima.
Istina Hristova je bila neizmerno šira nego ma koliki okvir i ma kakvo slovo. Nju nisu nametnuli ni ljudi ni svetitelji, nego je ta istina sama sobom krčila put kao najviši zakoni prirode.
  • Rđavi ljudi ne umeju da se smeju; a od smeha lice postane čovečanskije i lepše jer postane svetlije.
  • Treba narode učiti da se smeju. Ničim se čovek ne može toliko dopasti koliko lepim smehom.
  • Ljudi koji se više ne čude, i ni u što ne zagledaju po sto puta, to su nesrećnici koji nikad nisu stvarno ni videli ništa na ovom svetu.
  • Ima ljudi, koji su u svom životu videli svega nekoliko zalazaka sunca, a još manje ima ljudi koji su videli svitanje i orgije sunčevog izlaska.
  • Obožavaju prirodu samo deca i ludaci; samo oni govore s biljkama po putu i s kamenjem u polju.
  • Nemoguće se uopšte odreći otadžbine i rodnog kraja, a da se čovek ne odreče i samog sebe.
  • Onaj koji mrzi Francusku, nije samo loš po intelektu i nekulturan čovek, i prostak, nego je i loš i po srcu, nepravedan i zločest nevaljalac.
  • Bez velike mašte nema velike ljubavi. Ljubav koja nije ponikla iz fantazije, ima tužnu prisebnost u kojoj je sve izmoreno, sve predviđeno i sve kategorisano; ona ne zna za sreću iznenađenja ni za radost velikih prepada.
  • Žena bez mašte je plitka, prazna i vulgarna, kao čovek koji nema duha.
  • Ja mislim i da se misao o Bogu začela pred velikom pučinom ili usred pustinje, jer se samo tamo mogla steći ideja o neizmernom i večnom.
  • Treba li moru da zahvalim što nikad nisam bio skeptik? Sve veliko što nije bilo istinom za moj duh, bilo je istinom za moje srce. Tako je i Bog jedna istina srca. Zato ga neće ni ubiti razum jer ga on nije ni sazdao; a misao o Bogu nestaće među ljudima samo kad ljudsko srce padne nisko. Vera, to je čista sentimentalnost; jer ne postoji ideja o Bogu nego osećaj o Bogu, i mašta o Bogu. Žene su stoga veliki čuvari vere, jer su sentimentalne, jer imaju srca i mašte, i to je jedna strana njihove veličine.
  • Mi religiju primamo pre od majke negoli od crkve ili društva. Pored oca i pored popa, svi bi ljudi ostali bez vere.
  • Nema danas ni velikih ljubavi, jer su ležerna poznanstva progutala duboka prijateljstva.
  • Srpski su sveštenici bili vođe naroda i vojskovođe u ustancima. U Srba je odista samo svetosavlje spaslo pravoslavlje: ideja o crkvi je bila nerazdvojna od ideje o državi.
  • Kome se god u duhu nastanila jedna velika ideja ili u srcu veliko osećanje, on se povlači u samoću šume i polja, ili u jedan ugao sobe, da tu sazru u njemu najveće njegove istine.
  • Ako danas nema velikih ljubavi, to je zato što nema velikih samoća.
  • Bog ubitava pustinju i tamo ga svi nađoše. Mržnja ne klija nego po putevima hučnih gomila i u huci jezika. U samoći nema mržnje: osamiti se, to znači očistiti se. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje.
  • Buda i Hristos su otišli u pustinju da se razgovore s večnošću, što znači da u samoći prečiste sebe, i zatim se vrate među gomile koje treba obasjati.
  • Sve velike tvorevine su delo samoće; sve se veliko rodilo u pustinjaku.
  • Veličina jednog naroda, odista, nije u njegovoj istoriji, nego u njegovoj legendi. Stvaraju samo oni narodi koji imaju legende, jer istorija nije dovoljna. Istorija bez legende je uboga, i kad je najveća. Zbog ovog je srpski narod viši danas od sviju susednih naroda: jer je sva njegova istorija u narodnim pesmama pretvorena u mitove, reke i planine pune vila, heroji, kao Miloš i Marko, dignuti do vančovečanskog, a kraljevi, carevi i kneževi pretvoreni u svetitelje.
  • Narode može drugi samo da pobede; ali narodi jedino sami sebe mogu da upropaste.
  • Ima žena koje ne nose svoj čar u linijama lica, nego u izrazu lica; ni u boji očiju, nego u pogledu; ni u crti usta, nego u osmehu; ni u govoru, nego u muzici glasa; ni u formama tela, nego u pokretima.
  • A u Delfima je Frina, sva gola, bila predstavljena kao Afrodita od Praksitela! Je li to bio dokaz paganskog ateizma? Ne, to je bio samo znak da duboki ljudi nikad nisu razlikovali ljubav od religije.
  • Naše narodne pesme sam radije slušao po dimljivim hercegovačkim kućama guslara, u teskobnim krčmama pored puta ili pred crkvom posle leturgije, sav srećan što spadam još među one koji su doživeli da čuju guslara, što vremenom iščezavaju kao što su nestali i njihovi prethodnici koji su na isti način nosili putnih pet stoleća Homerove stihove dok nisu bili zabeleženi i sređeni u dva velika eposa.
  • Pravoslavlje je bilo i ostalo vera nevina i čista, vesela i polupaganska, puna blagorodnog jelinskog duha za radost na zemlji i mir među ljudima, bez svojih inkvizicija i Torkvemada, vartolomejskih noći i engleskih progona.
  • Kod Srba svetosavlje znači ideju koja ujedinjuje veru, državu i naciju.
  • Samo glupaci su jedini ljudi koji svoje pogreške ne uviđaju; jer kada bi glupaci uviđali svoju glupost, i oni bi već time postali atinskim filozofima…
  • Demokracija više možda nego i jedan drugi sistem — kao i danas, i kao uvek, bila je u rukama jedne duhovne oligarhije. Međutim, u našem današnjem dobu, na vlast dolaze ljudi jednom mehanikom izbornih sistema koja izbacuje na čelo državne uprave ljude bez imena, bez talenta, bez morala, bez pobožnosti. Ali u gradu mudraca, vladali su odista mudraci.
  • Zemlja je ostarela; i ljudi, verujući u hiljade istina, ne veruju više ni u jednu.
  • Istina Hristova je bila, dakle, neizmerno šira nego ma koliki okvir i ma kakvo slovo. Nju nisu nametnuli ni ljudi ni svetitelji, nego je ta istina sama sobom krčila put kao najviši zakoni prirode.
  • Jedan mlad Jevrejin sa crvenom bradom i modrim očima naročito se mnogo čuo i oblivao suze. Zapitah ga odakle je. „Iz Zabunja, u ruskoj Poljskoj… ili u poljskoj Rusiji…” odgovori zbunjeno, ne znajući kome govori. Pitah ga da li ovde plače za sebe ili za koga drugog. A on mi reče da ga je odista poslao ovamo jedan jevrejski bogataš iz Poljske da plače za njega… Ja sam bio istinski potresen ovim čudnim prizorom. Setih se našeg srpskog plača za Kosovo i za carstvom slavnih Nemanjića. Osetio sam zato, bolje nego ostali Evropljani, suze ovih nevoljnih sinova Izrailja, koji su ipak na svetu učinili više dobra nego zla. Ali sam se i pitao: gde li će naći svoj dovoljno velik Zid plača moja pravoslavna braća Rusi da se isplaču za ono što su im u zemlji i u dušama, potpuno nedužnim, porušili vojnici Karla Marksa, malo strašniji nego legionari cara Tita, rušitelja Jerusalima.
  • Osećanje hrišćanskog ideala koji su imali Srbi, vidi se i po tom što su, po primeru Svetog Save, skoro svi srpski arhiepiskopi bili iz redova najviše vlasele. Zatim skoro svi vladari koji su bili ktitori zadužbina, bili su od naroda nagrađeni proglašenjem za hrišćanske svetitelje. Srbi su tako isto svojim mučenicima dali venac svetitelja hrišćanskih. Ovo niko drugi od Slovena nije radio. U srednjem veku je srpstvo i hrišćanstvo bilo, dakle, isti pojam. Kao dokument za moralnu sadržinu srpskog naroda ovi slučajevi su nesravnjiva i nenadmašna svedočanstva.
Ovo je samo nekoliko primera; za više citata iz ovog dela, pogledajte Blago cara Radovana
Mnogi se ljudi tuže da im prođe ceo vek tražeći životu njegov smisao, koji, ako uopšte postoji, i nije drugde nego u samom traženju.
Strah, to je životinjski osećaj u čoveka; potpun čovek se ne plaši ničeg osim sramote i kukavištva.
Sve velike stvari izgrađuju samo veliki ljudi, a ljudske gomile samo ruše; mali ljudi sve sravnjuju sa zemljom.
Čovek se zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čoveka.
Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji.
Mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom.
Mladost ne vidi kobne stvari života, i zato je mladost viša nego život.
Žena je najbolji spasilac od čamotinje.
Današnja umetnost očevidno stoji na bespuću jednog čovečanstva koje je izgubilo svu snagu da u nešto veruje onako kao što je pre verovalo u Boga.
Samo ljudi velikog srca cene ljude velikog uma.
Lazarevo carstvo nebesko, to je ideja o slobodi.
  • Mnogi se ljudi tuže da im prođe ceo vek tražeći životu njegov smisao, koji, ako uopšte postoji, i nije drugde nego u samom traženju. Ko smisao života nije tražio, taj nije živeo; ali ko ga je tražio, taj nikad nije bio dovoljno srećan.
  • Strah, to je životinjski osećaj u čoveka; potpun čovek se ne plaši ničeg osim sramote i kukavištva.
  • Najviši stepen čovekovog učešća, to je u stvarima otadžbine, jer je otadžbina zbir svih drugih ljubavi i osećanja.
  • Sve velike stvari izgrađuju samo veliki ljudi, a ljudske gomile samo ruše; mali ljudi sve sravnjuju sa zemljom.
  • Ljude treba suditi samo po njihovim vrlinama, a ne po njihovim manama; međutim, po vrlinama nas ocenjuju samo naši prijatelji, a naši neprijatelji nas ocenjuju samo po našim manama.
  • Od svega što je čovek posejao, ništa nije rađalo brže nego mržnja. Narod se brže fanatizuje nego vaspita. Koristoljublje je uvek nedeljivo od mržnje; iz koristoljublja se ljudi odriču otadžbine, porodice i vere.
  • Fanatizam je ostatak varvarstva, a sa kulturom trebalo bi da čovek ide samo za hladnim osvedočenjem; međutim, nažalost, izgleda baš naprotiv, da je fanatizam jedno slepilo našeg instinkta, koje neće moći ništa iskoreniti. Što je najžalosnije, ljudi se fanatizuju u mržnji, ali se ne fanatizuju u ljubavi. Jedini lek protivu ovog instinkta bila je vera hrišćanska, koja je prva fanatizovala ljude u ljubavi. Svaka mržnja je sugestija samog sebe, i zato čovek mudrac može sebe fanatizovati u ljubavi, protivno i svojim instinktima, koji su inače uvek skloni samo mržnji. Fanatizovati se u dobru, to znači postati čovek istinski pobožan.
  • Samo je mladost stvaralačka. Ma u kojim godinama, ako čovek još stvara, on je mladić.
  • Pokažite samom sebi da možete živeti sa vrlo malo društvenih veza, i biti srećan i s polovinu ili trećinu svog imanja, i da se možete osećati snažnim i samo s dvojicom prijatelja, mesto bezbrojnih i blistavih poznanstava, i da možete spokojno stanovati u predgrađu, mesto u središtu velikog grada, čak i u selu, mesto u varoši. Odrecite se, na kraju krajeva, i svojih neprijatelja, kao da ne postoje, jer i oni predstavljaju jedan teret, bespotreban, na vašim kolima. Naročito uverite sami sebe kako je sasvim mogućno sve materijalne sreće zameniti moralnim i duhovnim, da sujetu možemo zameniti ponosom, a samoljublje zameniti častoljubljem.
  • Ljubav sve ispuni i sve zameni. Rađanje ljubavi u duši, to je više i lepše nego rađanje sunca na okeanu.
  • Žena hoće više da bude voljena, nego da sama voli; i više da je žele, nego da je vole.
  • Čovek se zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čoveka.
  • Najveća slast života za snažne i neporočne ljude, to je zdrava fizička ljubav. Čovekovom duhu ostaje samo da fizičkoj ljubavi napravi dekor, a čovekovoj duši ostaje da sve obojadiše i pozlati, i oplemeni, i opeva. Nikad se ljubav ne zadrži samo na fizičkom uživanju, osim kod žena glupih i kod ljudi vulgarnih. Nikad ne postoji perverzija kod zdravih i fizički silnih. Sve su poroke izmislili slabi i degenerisani ljudi.
  • […] samo kroz ljubav može i obični čovek da bude dignut do velikog čoveka, i da pigmej pođe u korak sa gigantom. Samo se u ljubavi i u smrti ljudi mogu da izjednače, i da poslednji stigne prvog.
  • Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma.
  • Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena.
  • Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici.
  • Devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje.
  • Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli.
  • Svaka je žena dosadna osim one koju volimo.
  • Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto.
  • Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog spustio na naročito izabrane među ljudima; lepota je i blagoslovena, jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno osećanje.
  • Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji.
  • Telesni porok je prirodna posledica društva, a ne prirode, jer je seljak čedniji od građanina. U mnogim zemljama seljak spava u kući zajedno sa svom ostalom čeljadi, i čak sa svojim životinjama, i nikad se on i njegova žena ne svuku potpuno goli. On do smrti ne vidi svoju ženu drukče nego obučenu, a možda bi ga bilo strah i stid da je vidi bez odela. Porok se razvija u ljubavnoj dokolici i golotinji; porok je umnogome stvar mašte koliko i temperamenta. Svakako, porok je stvar bogatih i besposlenih.
  • Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom.
  • Ja pamet čoveka računam po onom šta kaže, a pamet žene po onom što ne kaže.
  • Čovek i žena se izmiruju samo u ljubavi čistog srca, i u ljubavi bespolnoj, odakle izbija iskra poezije, koja je magija sveta, sunce sunaca.
  • Mladost ne vidi kobne stvari života, i zato je mladost viša nego život.
  • Žena je najbolji spasilac od čamotinje.
  • Dosada je došla od civilizacije: preterano umnožavanje zabave dovodi do očajne presićenosti i zatim do mračne dosade.
  • Civilizacija je napredak, ali napredak nije cela sreća. Civilizacija je bacila u nazadak religiju koja je nekad bila dovoljna za život na zemlji. I raskoš je ubio ukus koji je nekad bio dovoljan za život u lepoti.
  • Zajednica interesa ne može se ni nazvati imenom prijateljstva. Uostalom, kako bi neko bio prijatelj iz interesa?
  • […] ne treba govoriti zlo ni o najgorim ljudima. Iza gorkih reči ostaju gorka usta. Kad govorite o lepom gradu, o cveću, i o lepoj ženi, vi postajete radosni; a govoreći o rđavom čoveku, vi postanete tužni. Ko se dotakne prljavog predmeta, on uprlja svoje telo, a ko se dotakne prljavog čoveka, on uprlja svoju dušu.
  • […] ali o neprijatelju, ako ne treba reći dobro, treba ćutati razumno. Više nam škode u životu rđavi jezici nego rđava srca. Nikad jedan rđav čovek nije u stanju da učini ljudima onoliko zla koliko jedan zao jezik: jer ružne reči ostanu i kada se ogovarač zaboravi. Uostalom, jezik strasti je uvek neprijatan, i jezik mržnje je svakom odvratan. Pokušajte samo jedan dan govoriti lepo o svima ljudima, a o zlim ne govoriti ni rđavo ni dobro, i videćete svoj ogromni unutrašnji mir. Ni o tiranima ne govorite rđavo, jer je neko rekao: ako nam velikaši ne čine zlo, to je dovoljno da ih već zato smatramo svojim dobrotvorima. Naše lepe reči su, odista, najkraći put ka uspehu u životu.
  • Trebalo bi u narodu podići ljubav prijateljstva do paradoksa, i druželjublje do religije, jer bi to bio najsigurniji uslov za sreću.
  • Kažu da postoje neki insekti u vazduhu koji za vreme velikih vrućina sami sebe pojedu, i tako uginu. Takav je slučaj i sa mržnjama koje su vrlo raznolike.
  • Ima takvih ljudi koji više pripadaju nekoj grupi negoli i porodici i otadžbini.
  • Istinski umni i duboki ljudi nemaju mržnje niti podništavaju druge. Mržnja je stvar nepotpunog uma, koliko i nepotpune glave. Prva osobina primitivnog čoveka, to je da se boji svega što ne razume; a na prvom mestu se boji pameti. Glup čovek ne može mirno da sasluša pametnu reč, jer ga ona ošine kao bič po očima. Glup čovek smatra pametnog čoveka kao svoju karikaturu. Zato je on po prirodi i po svom geniju netolerantan; pošto je netolerancija stvar gluposti a ne mudrosti.
  • Ne zna se šta je kobnije i odvratnije: samovolja i nasilje tirana, ili kukavištvo njihovih naroda.
  • Hrabrost je stvar vaspitanja koliko je i stvar urođena.
  • Rđavi ljudi mrze i umetnost i filozofiju, jer obe idu za istim, i jer su čiste. Rđav čovek nije nikad bio prijatelj mudrosti i muza, i to sasvim prirodno, jer ni njega mudrost i muze ne vole.
  • Strah je osobina divljaka i životinja, jer oni nemaju preziranje smrti, nego imaju samo slepilo i za smrt i za život. Sve vrline, pa i hrabrost, jesu plod civilizacije.
  • Mladost, to je bogatstvo i kraljevanje; to je čar telesne lepote i duhovne svežine; lepota fizičke snage; beskonačnost nadanja; raskoš u planovima od kojih je svaki ogroman i bezmeran, i od kojih svaki izgleda verovatan i kad je nemoguć. Mladost, to su radosti prečeste i prenagle; svi izvori optimizma otvoreni; a san stavljen iznad istine, i ljubav iznad života. To su namere od kojih su uvek polovina herojskih a polovina razbojničkih. Mladić, to je zaverenik; a mlada žena, to je ustaš. Svaki je okvir uzak, i svaka se reka daje preskočiti. Svaka ideja je prestarela, i svaki je autoritet nasilje. Svi su ljudi suparnici, i sve su nesreće samo ljubavne.
  • Merilo za mladost i starost sad je manje princip fizički nego princip duhovni. Najzad, i srećom, starost je bolest samo glupih ljudi i ružnih žena. Za umne ljude i za lepe žene ne postoji starost. Uman ne sme ostareti, a lepa žena ne može da ostari. Um i lepota se samo menjaju, ali s vremenom ne propadaju. Ko je jednom bio odista mlad, taj ne može postati odista star, kao što čovek koji je odista pametan, ne može postati glup.
  • Genije, koji je lepota viša i od mladosti, nema svojih godina. Genije stvara do poslednjeg daha.
  • […] kao i u svemu čovekovom, žena stojeći u središtu svih sreća i nesreća, postala je i glavnim merilom čovekovog veka na zemlji.
  • Veliki ljudi nemaju vremena da broje godine koje su prošle, nego godine koje im još ostaju da ostvare svoje krupne namere.
  • Izdajstva, revolucije, podlosti, brakolomstvo, zločini, dolaze od naše želje za uživanjima.
  • Pesnik je svagda i nepomirljivo idealist, jer sve gleda kroz ideal, to jest kroz prizmu savršenstva.
  • Pesnik je tumač božanstva, jer je božanstvo slika čovekovog ideala.
  • Bog prosvećenih naroda ima sve mudrosti i vrline koje čovek u svom snu o idealu smatra za najviše.
  • Pesnik je religiozan, jer su pesnici i izmislili religiju.
  • Prvi prosvećeni čovek je bio najveći patriota. Otadžbina, to je savest društva. Osećanje ljubavi počinje s roditeljima, nastavlja odmah s otadžbinom, i svršava, tek na trećem mestu, u ljubavi za ženu. Pesnik je zato uvek ogledalo svoje rase.
  • Najprosvećeniji čovek nije neminovno i najveći patriota, ali je najveći patriot neosporno onaj čovek koji je najdublji; znači najduševniji, i znači najrasniji.
  • Lepota i božanstvo se ne daju izraziti rečima; pokušajte to pa ćete videti koliko je veliko siromaštvo ljudskog govora. Jedini pesnik uspe da nađe reči i da se približi tim nepristupačnim i neizrecivim veličinama.
  • Današnja umetnost očevidno stoji na bespuću jednog čovečanstva koje je izgubilo svu snagu da u nešto veruje onako kao što je pre verovalo u Boga.
  • Pesme vole samo deca i mudraci. Prvi u pesničkim mislima vide šarene slike, a drugi u tim šarenim slikama vide duboke misli. Pesme ne vole ljudi rđavog srca i lošeg vaspitanja.
  • Nema velikana za male ljude. Veliki čovek vas sudi po vašim vrlinama, a mali čovek vas sudi po vašim manama. Velikan nađe načina da vas i na taj način uveliča a mali čovek vas unizi i smanji. Sitan čovek se bavi samo sitnicama.
  • Koliko se jedan genije sve više penje na visine, utoliko više iščezava s vidika za one koji ostaju uvek u nizinama. Samo oni koji sami idu naviše, znadu šta su to veličine nekog cilja, i dokle dopru visine jednog duha.
  • Heroizam, to je snaga u kojoj ratuje božanstvo dobra protiv božanstva zla, Bog protiv sotone, pravda protiv nepravde.
  • Srpski je heroj Lazar koji gine za veru, i Miloš koji gine za svoju vojničku čast, i Marko koji umire od za mora što se celog veka borio braneći nejake. Heroj hrišćanstva je mučenik.
  • Srpski narod možda nije ni grešio što je herojstvo Lazarevo stavio i iznad herojstva Miloševog. Lazarevo je herojstvo čistije i bliže božanstvu.
  • Najveća vrlina ženina jeste duševnost, a najveća vrlina čovekova jeste hrabrost. Plašljivost je uzrok nebrojenih pogrešaka čovekovih, često i samih njegovih zločina. Najveći deo heroja bili su u svemu plemeniti i blagi ljudi, a plašljivi su redovno vrlo rđavi ali i drski ljudi. Plašljiv čovek, pošto je istovremeno i zao, manje se boji heroja što je hrabar nego što je častan; pošto dobro zna da je častan čovek odveć strog u svojim suđenjima. Dobar čovek je prav kao mač, ali i oštar kao mač.
  • Hrišćanstvo je religija ljubavi, što znači pesma srca. Hristos je pokazao da je Pesnik-Heroj jedini gospodar i pobedilac u svemiru.
  • Srbi su jedini evropski narod koji ima kult heroja, kao što su ga imali nekad stari Grci.
  • Skoro je zaslepljujuća potreba vladara da istovremeno zagospodare ljudima, stvarima, morima i životinjama. Pojedinci su stavljali na kocku celu veliku otadžbinu, i sve svoje saplemenike da bi samo oni stali na čelo drugih.
  • Nema naroda koji je jedan režim priznao da je dobar; a ako je priznao, to je samo kad je taj režim bio prošao, ili kad je došao drugi koji je uvek izgledao gori.
  • Gomila je uvek u stanju ludila; čovek dolazi do pameti i svesti samo kad se izdvoji iz mase. Gomile i ne žive od ideje nego od strasti.
  • Žeđ za vlašću je snažnija nego nego žeđ za vodom.
  • Gomile idu za vojvodama a ne za mudracima, kad god je u pitanju veliko rešenje sudbine.
  • […] cela istorija to je smena jedne tiranije za drugom: borba između jakih za njihov račun.
  • Nikad se Hrvati nisu mogli da naviknu na ideju da su oni u Evropi jedan mali narodić, jedva istorijski.
  • Hrvati nikad nisu imali svojih narodnih pesama. Srbi su narod guslarski, a Hrvati narod tamburaški; i dok su Srbi izgrađivali svoje slavne epose, Hrvati su izgrađivali poskočice.
  • Ilirci su uzeli srpski jezik najpre da prisvoje dubrovačku književnost, koja je cela izgrađena na tom jeziku, a zatim da po Bosni mogu (cinizmom koji se u našoj poštenoj kući ne da ni zamisliti) da poharaju srpske narodne pesme, i onako ih bestidno štampaju u Zagrebu kao hrvatsku narodnu poeziju.
  • Kad je Srbija 1804. pod Karađorđem, a zatim pod Milošem, dizala velike ustanke za oslobođenje Balkana, i kad su stvarali prvu hrišćansku državu u nehrišćanskom i varvarskom carstvu na evropskom Istoku, ni jedan Hrvat nije, kao Sloven ili Hrišćanin, došao kao dobrovoljac da pomogne taj Ustanak. U Srbiji su se javljali osim Crnogoraca, još i Hercegovci, koji su dali jednog slavnog vojvodu; i Maćedonci, koji su dali dve vojvode; i Bosanci, koji su dali velikog pesnika Filipa Višnjića, Tirteja ovog Ustanka; i Bokelji; i Vojvođani; koji su davali vešte oficire i učene savetnike; čak i Grci. koji su se solidarisali sa svojom Heterijom, i dali Srbiji jednog svog heroja, Rigu od Fere. Samo ni jednog Hrvata ni od spomena! — Nije došao onamo Hrvat dobrovoljac ni kad, je Srbija docnije vojevala 1875. sa Turskom, ni 1885. sa Bugarskom, ni 1914. sa Austro-Ugarskom! Naprotiv, najkrvoločniji na Drini i Ceru, na frontu, a naročito po srpskim selima, bili su Hrvati…
  • Jugoslavizam je ideologija bez svog ideologa; ideal koji je, kao što smo videli, ponikao iz intrige; utopija koja je potisla i onemogućila ideju; zakon koji je branjen bezakonjem. Jugoslavizam će u našoj istoriji biti sinonim diktatura, za koje je od prvog trenutka bio tesno vezan.
  • Jugoslavizam je bio stranputica i bespuće, vratolomija i samoubistvo.
  • Srpski narod, a to je ne samo Srbija, nego i celo Ujedinjeno Srpstvo, mesto da se 1918. formiralo u jednu ogromnu i etnički homogenu grupu, i sledstveno u jednu veliku državu, primilo je na sebe dužnost da pristane na granice Jugoslavije koje su samo na moru imale dužinu od ništa manje nego 1.000 kilometara od Sušaka do Ulcinja; a na suhu, dvostruko toliko, od Đevđelije do Kranjske! Za odbranu onolike obale, trebala bi jedna preskupa ratna mornarica kakve od velikih sila, a kakvu mi nikad nismo mogli ni zamisliti sa našim malim budžetom. Za odbranu suvozemne onako beskrajne granice, trebala je tako isto vojska jedne velike sile, sa oružanjem, koje je iziskivalo ogromne troškove, i za nabavku i za uzdržavanje!
  • Uopšte, ni o kakvim zajedničkim herojstvima nisu Hrvati dali da se govori širom cele njihove zemlje. Oni su okretali čak na smešno srpsku ratničku istoriju, slavu srpske vojske, koja je bila slavljena kao herojska i od svih neprijatelja, a ne samo od prijatelja. Ne priznavajući da je išta Srbija doprinela oslobođenju njihove zemlje, jedan hrvatski ministar, dr Krajač, povikao je jednom cinično u Skupštini, i to kratko nakon ujedinjenja: „Recite nam koliko košta ta krv koju ste prolili za Hrvatsku, da vam je platimo…”
  • Nikakav njihov proizvod, ni prirodni ni industrijski, nije bio Srbiji neophodan, pošto je Srpska Zemlja imala sve iste prirodne proizvode i sama u izobilju; a industrijske je mogla jevtinije nabaviti iz Mađarske i Italije. Međutim, Hrvatska svoju industriju nije mogla prodati ni u Italiji, ni u Mađarskoj, pošto su obe industrijski bogatije; a mogla ih je prodati samo srpskim agrarne.

Lirika (1943)

[uredi]
  • Znam da si skriven u morima sjanja,
    Ali te stigne duh koji te sluti;
    Nebo i zemlja ne mogu te čuti,
    A u nama je tvoj glas od postanja.
  • Nikad se nisam na te bacio kamenom,
    Niti u svome duhu tvoj sjaj odricao;
    I svoj put pređoh ceo sa tvojim znamenom,
    Svugde sam tebe zvao i svud te klicao.
  • A ti što sazda sunca i plod oranice,
    Bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
    Jer svaka Istina duha znade za granice,
    Jedino naša Slutnja stoji bezgranična.
    • Bogu, strofa 4.
  • Kad moj prah, Tvorče, mirno pređe
    U grumen gline užežene,
    Tad neće više biti međe
    Između tebe i izmeđ mene.

Citati o Jovanu Dučiću

[uredi]
U danima velikog srpskog stradanja i mučeništva Dučić je našao reči koje su mogle biti melem narodnom bolu. ~ Slobodan Jovanović
Dučić je svoje osporovatelje podavio u kapi mastila. Danas je Dučić iznesen na onaj vidik koji niko ne može zakloniti. ~ Matija Bećković
  • Osnovni ton cele poezije Dučićeve ima nečega maglovitog, mutnog, dalekog. Ljubav koju on peva ista je koju je Lamartin pevao, koja se zbiva neznano gde, neznano kad, negde daleko, u plavoj zemlji snova. Ima u njima nečega fluidnog, talasavog, one karakteristične neodređenosti najnovije moderne poezije, nešto što podseća na Verlenove Romanse bez reči. Vidite samo koje su njegove omiljene reči, one koje se svaki čas ponavljaju: mutan, mračan, bled, siv, sumoran, pust, mrtav, hladan, nem, tajanstven, dubok, gluv, magla, šum, tama, osama. U muzici i asocijaciji ovih reči nalazi se veći deo pesama Dučićevih.
  • Pogledajte Dučićevu poeziju, pogledajte mu prozu, i uzmite da čitate gdegod hoćete. Ništa razasuto, otkinuto, pušteno, neodgovorno, slučajno — ni u sadržini ni u formi. U današnje vreme, kad je došlo na red da se, i drsko i besmisleno, preskaču sve granice, neguje svaki apsurd — gudalom slika i četkicom svira — u ovo vreme kad je istina i odviše jaka za duše, danas, naročito, Dučićevo je delo svedočanstvo disciplinovanog rada.
  • Jugoslovensko iseljeništvo treba da je ponosno, što se u njegovoj sredini nalazi najveći živi jugoslovenski pesnik i jedan od najistaknutijih jugoslovenskih intelektualaca. Jovan Dučić je živi svedok naše velike nacionalne kulturne vrednosti. On ide u red velikih duhovnih svojina, koje je naš narod dao kroz vekove. Sin ponosne Hercegovine, koja danas, kao i uvek u našim legendarnim epohama, daje najvećeg otpora tuđinu i tiraninu, on predstavlja najviše što je dao naš narodni genije.
  • Srpski narod će uvek nositi u svom srcu uspomenu na besmrtnog pesnika, Jovana Dučića. Večito će se sećati imena čoveka u kome su se u današnja teška vremena najbolje bili izrazili: poštenje, obraz, junaštvo, čojstvo, patnje zbog naroda, bol za izgubljenom Otadžbinom i borba za njezino oslobođenje.
  • Dučić je sav život proveo u inostranstvu, ali je mislim ipak bio prisutan u Srbiji. Srećan što je iz Trebinja koje je imalo, ne jedanput, presudnu ulogu u srpskoj istoriji, Dučić je jednakim očima gledao na sve srpske zemlje, stavljajući iznad svih Srbiju i iznad svega nacionalno jedinstvo (Otadžbina nije tlo, ni pleme, ni jezik, nego kolektivni duh jednog naroda). Njegovo gledanje na našu sudbinu, ne u jednom trenutku i u jednom kraju, nego svud i kroz svu istoriju, bilo je u njega koliko određeno toliko nepromenljivo.
  • Vaše delo je postalo svojina jednog naroda. Vašim imenom se zaklinju pokoljenja. Ali, kad bi nešto bilo mogućno da jednom bude zaboravljeno vaše ime i izgubljeno vaše delo, tvrdo verujem da bi mladići i devojke tih dalekih naraštaja htijući da izraze ono što je najlepše u njima od bola i ljubavi, progovorili jezikom vaše poezije, našli iste, vaše, reči i usklike. To je sudbina velikih pesnika.
  • Poslednje reči Jovana Dučića bile su Verujem u Boga i Srpstvo. Napisao ih je već iznemoćalom rukom u nedoba, kada je i u Boga i u Srpstvo mogao verovati jedino Jovan Dučić. U nevreme, kad su se i Bog i Srpstvo i Dučić našli među inkriminisanim pojmovima njegovoga jezika, kad su ih, kao cara Radovana, spominjali još samo ljudi koji su poludeli. […] Ali, gle čuda! Jovan Dučić se po treći put sahranjuje i po drugi put rađa, i to drugo rođenje ukazuje se kao istinitije, važnije i slavnije od onog prvog u Hrupjelima. […] Dučić je svoje osporovatelje podavio u kapi mastila. Danas je Dučić iznesen na onaj vidik koji niko ne može zakloniti.
    • Matija Bećković, „Jovan Dučić je i zadužbinar”, u: Radoslav Milošević, Zemaljsko i nebesko Jovana Dučića, Trebinje: Udruženje književnika Srpske: Podružnica za Hercegovinu, str. 310–314.

Spoljašnje veze

[uredi]
Vikizvornik ima originalan tekst pod imenom: