Jovan Jovanović Zmaj

Junacima vrlim,
Padom — uzdignutim,
Smrću — neumrlim.
Jovan Jovanović Zmaj (6. decembar 1833 — 14. jun 1904) bio je srpski pesnik, dramski pisac, prevodilac i lekar. Tokom celog svog života bavio se uređivanjem i izdavanjem književnih, političkih i dečjih časopisa. Smatra se za jednog od najvećih liričara srpskog romantizma.
- Vidi još:
- Svetli grobovi (1879)
Citati
[uredi]- Od kako znam, cveće sam oduvek voleo, zato što je lepo, dobro i nevino, što miriše, što se njime čovek nakiti i ponositi može, ali nikad još nisam toliko, tako slatko i ozbiljno o cveću mislio i sanjao kao sad, i to o ruži i o ruzmarinu.
- Iz pisma Ruži Ličanin (1861)[1]
- Putovi su razni kojim se do istine dolazi, načini su razni kojim se ljudi popravljaju. Al dok se korov i kopriva ne iztrebi, ne može se dobro seme sejati, dok se lažni apostoli ne otkriju, ne može istinita nauka procvasti, dok se robski duhovi ne izobliče ne može sloboda sijnuti, dok se sebičnost ne žigoše, ne može se rodoljublje uzvisiti, dok se kukavice ne izsmeju, ne mogu junaci u pravoj svetlosti sijnuti, dok se dremež ne prošiba neće se svestniji život razbuditi, dok se šereti ne porugaju, teško će se stalni karakteri razviti, dok se opaki običaji ne prodrmaju, neće se dobri ukoreniti, dok se na nadriknjige prstom ne pokaže, ne može se pravo znanje i nauka razširiti, — i. t. d.
- U oči nove godine (1866)
- Čisto srce, bez zavisti
Mnogo više vredi.- U novom kaputu, strofa 5.
- U boj!
Za narod svoj!
Da crnoj noći svane,
Da jarko sunce grane,
Da Srbin lance zdere,
I tešku kletvu spere,
Kletvu sa srama svog —
Pa da nas vidi bog.- Bojna pesma (1876), strofa 1.
- Volimo pošten grob
Neg’ biti turski rob!- Bojna pesma (1876), strofa 4.
- Milione progutala jʼ tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća,
— No po dekom uvek gori sveća.
Ilʼ je sveća, ilʼ je ime svetlo,
Ilʼ su dela koja se ne gase,
Pa redove nedoglednog groblja
Svojim zrakom krase.- Svetli grobovi (1879), strofa 2.
- „De ja stadoh — ti ćeš poći!”
„Što ne mogoh — ti ćeš moći!”
„Kud ja nisam — ti ćeš doći!”
„Što ja počeh — ti produži!”
„Još smo dužni — ti oduži!”- Svetli grobovi (1879), strofa 3.
- I ti pade, dragi brate!
— „Nisam, deco, vas dok traje!”
Je lʼ ti borba bila teška?
„Pokušajte, milina je!”
Šta si hteo? — kud si pošô?
„Tamo kud se stići mora!”
Zar je vera tako jaka?
„Uvek jača od zlotvora!”- Svetli grobovi (1879), strofa 4.
- A ko behu oni divi,
Koji su te napred zvali,
Koji su te ojačali,
Koji su ti krila dali?
— „To bejahu ideali! […]”- Svetli grobovi (1879), strofa 4.
- Daruj, Bože, blagoslova,
Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike, koji sʼ kupe
Oko groba Đurinoga!- Svetli grobovi (1879), strofa 6.
- Prljavim rukama zagadi se jelo,
pa se tako bolest unese u telo.- Prljave ruke, strofa 1.
- I hvala i slava
Junacima vrlim,
Padom — uzdignutim,
Smrću — neumrlim.- Stihovi sa spomenika podignutog 1892. u čast pobede bitke kod Slankamena.
- I zlotvora treba štedit’,
Kad dopadne kakva zla,
Pustimo ga nek se kaje,
A mi hajd’mo kud ko zna!- Marko u škripcu, strofa 16.
Đulići
[uredi]- Ja ti moram i to reći,
Neka i to znaš, —
Srpkinja si, treba da me
Srpski pogledaš.- XIX, strofa 1.
- Ujedared, iznenada
Može kucnut’ čas,
Junacima na milinu,
Vragu na užas.
Vikne l’ vreme da skidamo
Stare okove,
Neće trebat’ niko da me
Dvaput pozove.- XIX, strofa 4.
- „Može l’ sunce sjati
I u crnoj noći?“
Odgovor će dati
Tvoje crne oči.- XXI, strofa 1.
- Pevaću ti nežne pesme,
Da se topi cvet,
Il’ ako ćeš pesme tužne
Da zadršće svet.
Pevaću ti o slobodi
Srpski i junački,
Pevaću ti zbilju, šalu —
Pevaću ti bački.- XXIV, strofa 1.
- Izliti celo srce
Nije u našoj vlasti; —
Nagađaj, ljubo moja,
To što sam hteo kasti!- XXXVII, strofa 3.
- Prosuo bih pesme svoje,
Što mi srce sada poje,
U nedarce tvoje.
Al’ su pesme slabi glasi,
Tebe nešto lepše krasi,
Što te krasi: Srpkinja si.- XXXIX, strofa 2. i 3.
- Pored mene mnogi junak,
Mnogi srpski tić, —
Ja sam bio „izdajica”,
Miloš Obilić.- XLIII, strofa 2.
- Da s’ videla kako li sam
U boj skorio,
Da s’ videla kako sam se
Ljuto borio.- XLIII, strofa 3.
- Kad s’ probudiš, Vidov-dan će
U velike proć’,
Vedriće se ona duga,
Ona srpska noć.- XLIII, strofa 6.
- Anđeli bi hteli
Sreću smrtnih ljudi,
Oni bi oteli
Ljubav nam iz grudi.
Ovako nam lepe
Sreće i ne slute. —
Neka srca strepe!
Neka srca ćute!- XLVI, strofa 3. i 4.
- Pesmo moja, zakiti se cvetom,
Pesmo moja zamiriši svetom;
Još sva srca ohladnila nisu, —
Poznaće te, pesmo, po mirisu!- XLVII, strofa 1.
- Pesmo moja, već si na poletu,
Pozdravi mi sve na ovom svetu,
Pozdravi mi slavlje i golube,
I sva srca, što se silno ljube.- XLVII, strofa 3.
- Raduje se tvoj babajko,
Moje Srpče malo,
Kâ da mu je od Kosova
Sunce zasijalo.
Ako nije zasijalo,
Ono sinut’ mora,
Pre slobode mora biti
Krvavih pokora.- LXX, strofa 5. i 6.
- Dobro došlo, čedo moje,
Ako ti se piše,
Da ti život svome rodu
Za slobodu diše.
A zlo došô, ako misliš
Životarit’ gnjilo; —
Kukavica ima dosta, —
Nigde ih ne bilo!- LXX, strofa 7. i 8.
- Ako želiš prave sreće
Sebi, meni, čedu svome,
Iz dna duše kratko reci:
Pomoz’, Bože, rodu mome!- LXII, strofa 2.
- Ljubim ti, dušo, nedra; —
Al’ ja sam uvek Srb,
I sad sam tu našarô
Poljupci srpski grb.- LXXII, strofa 2.
- Pa čuj šta zvezde poje,
Tu radost veliku:
Srb ljubeć’ ljubu ljubi
Po krstu čeliku.- LXXII, strofa 3.
Nenaveden izvor
[uredi]„"Sećanje je lako za svakog", ko ima memoriju. Zaborav je težak samo za one koji imaju srce.”
„Ko pelin nije gutao, taj ne zna šta je sladost; ko tužan nikad nije bio, taj ne zna šta je radost.”
„Uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao. Sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima i pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako (...) Budite mi zdravi - sam se čudio odkud sam nehotice pismo ovo poljubio.”
„Lepši je pogreb kad ideali sahranjuju svog čoveka nego kad čovek sahranjuje svoje ideale.”
„Svi ideali ovoga sveta ne vrede suze jednog deteta.”
„Nikad ne odustaj, jer možda baš taj zadnji pokušaj te dovede do cilja.”
„Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.”
Citati o Jovanu Jovanoviću Zmaju
[uredi]- Kad bi se pesnici prekrstili u cvetove, onda bi u Zmajevom perivoju bilo i Getea i Šilera, i Tasa i Misea, i Ruže de Lilja i Kernera, i Hajnea i Viktora Iga, i Miltona i Ovida, i Puškina i Ljermontova, i Vladike Rada i Branka, i Mirze i Beranžea, pa čak i Servantesa i Šekspira. I svi bi ti cvetovi nosili ipak posebno obeležje ovoga sada.
- Milenko R. Vesnić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- Zmajeva je pojezija duševna životvorna hrana srpskomu podmlatku; njom će se srpski naraštaji naslađivati. Slava mu!
- Nićifor Dučić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- U Engleskoj postoji zvanje dvorskog pesnika. Kome se ono poveri, taj ima dužnost da opeva sve važnije događaje u životu vladalačke porodice, rođenja, svadbe, umiranja... Taku dužnost od prilike vršio je kod nas Zmaj, ali s ovom razlikom. On se nije hteo izjednačiti samo s jednom porodicom našeg naroda, pa ma to bilo i silom najvišom. On se izjednačio s celim narodom. Nema tog događaja u narodnom životu u kome on nije učestvovao svojim stihovima.
- Slobodan Jovanović, U Zmajevu spomenicu (1899)
- Kad bi se Srpstvo imalo personificirati simvolično — Zmajeva bista bila bi mu najvjerniji izraz.
- Jovan Protić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- I pesnik, kao svaki čovek, ima svoje lice i naličje; mnogi dopiru tek samo do njegova naličja.
- Milan Savić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- I zato što duboko osećamo pesnika u njemu, ili što pedeset godina časnog i korisnog rada pokazuju ga kao čoveka velika srca i širokih pogleda, zato što je uvek bio pesnik a ne bakalin — zato mi mlađi i volemo i cenimo Zmaja.
- Jovan Skerlić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- Zmajeva je duša široko nepomućeno jezero, a nebo, što se u njemu ogleda, to je Srpstvo.
- Aleksa Šantić, U Zmajevu spomenicu (1899)
- Slava žaru — srcu tvome
Na kome se Srbin grije!
Slava duhu velikome
Nad kim zlatno nebo bdije!
Slava pjesmi što se vila
Po stoljeća srpskom kraju,
Slava glasu tvojih vila!
Slava tvome umnom sjaju! –
Slava Zmaju!- Aleksa Šantić, Poklič Zmaju (1899), strofa 4.
- Pesniče Bola i gorkih suza
Tlačenog roda što jʼ u krv grezno
I veke duge za Suncem čezno
Gle, rob je rešen tuđinskih uza!
Tvoja je želja iskrena bila:
Pod jedan bajrak da sʼ braća sjate
I da se sljube i čvršće obrate.- Nazif Rasulović, Prahu Zmaja Jovana Jovanovića (192?), strofa 2. i 3.

