Meša Selimović

Iz projekta Wikiquote

Meša Selimović (26. april 1910 - 11. jul 1982) je istaknuti bosanski i srpski pisac, koji je stvarao u drugoj polovini HH veka. Posle prve knjige, zbirke pripovedaka "Prva četa" (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman "Tišine" (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka "Tuđa zemlja" (1962) i kratki poetski roman "Magla i mjesečina" (1965).

[uredi] Citati

• Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

S poštovanjem i zahvalnošću, Meša Selimović.

• "Ova kao i sve druge priče govore o sreći", Meša Selimović (o romanu Derviš i Smrt)"
• „A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.“

[uredi] Misli iz dela

• U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladaju?
• Za laž za koju se ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv.
• Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo.
• Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih reči.
• Samo Bog zna svačiju krivicu. Ljudi ne znaju.
• Nezadovoljstvo je kao zver, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
• Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
• Željeti snagu i bezosjećajnost, znači svatiti se sebi zbog razočaranja.
• Moral je zamisao, a život je ono što biva.
• Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.
• Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
• Idi naprijed, poslije umri.
• Kad ubijaju bez krivice, možda i puštaju bez opravdanja.
• Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
• Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
• Čovekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspeh.
• Čovek se navikne na svaki smrad.
• Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besnilu, po zlu, po ludilu.