Sonja Tomović Šundić

Sonja Tomović Šundić je redovna profesorka na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Bavi se filosofijom, estetikom, etikom i antropologijom. Autorka je više naučnih monografija, studija i knjiga. Bavi se i književnim radom.

Citati

„Duh velikog inkvizitora nije mrtav, već se obnavlja. To je sila koja je veoma snažna i ide istorijom. Naša istorija je pozornica nasilja i njom se provlači tamni, nasilnički duh. Čak nas ni velika iskustva poput holokausta nijesu naučila da budemo humaniji. Pokušala sam da proširim ideju velikog inkvizitora na 20. i 21. vijek. U 20. vijeku takvi inkvizitori su bili oličeni u totalitarnim vođama, ideolozima koji su pokušali u ime politike, lažne slobode, utopije, da žrtvuju milione ljudi. Inkvizitor 21. vijeka, po mom sudu, je bankarska oligarhija. Novac je postao mjera vrijednosti, čovjek je postao roba, život spektakl bez smisla i suštine, medijska scena promocija kiča i šunda, duhovne vrijednosti su protjerane, a kultura srozana na laku zabavu. Upravljačka elita iz sjenke diriguje, upravlja, odlučuje da li ćemo biti bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, genijalni ili prosječni. Ona proglašava vrijednosti, a iza svega toga je goli materijalni interes - uvećanje kapitala, nikakva duhovna vrijednost.”

„Poezija je čisto osjećanje. Duševnost. Pored nauke i filozofije, koje su racionalne, mit, umjetnost i poezija imaju snažan emocionalni naboj, riječi vibriraju beskonačnim smislom i značenjem. Slike i simboli se ređaju, jezik ih slaže u neponovljive spojeve, ritam, akustiku. Melodija riječi u stihu dobija posebno mjesto.”

„Poezija je beskonačna. Mogućnost izlaska iz konačnih veličina.”

„Drama je uzvišeni književni rod.”

„Osloboditi književnost od duha filozofije, svesti je samo na tekst, strukturu, organizaciju kako je to u brojnim strukturalističkim i poststrukturalističkim poetikama, znači redukovati njene mogućnosti, umanjiti njeno dejstvo na svijest posmatrača, na uspostavljanje duhovnosti u sopstvenoj savremenosti. Ne sa ciljem da se književnost potčini filozofiji, već da svojim jezikom ostvari u realnosti filozofske odnosno egzistencijalne istine. U tome vidimo veliku misiju književnosti,da na estetski upečatljiv način ispriča veliku priču o čovjeku. A to svakako nije moguće bez refleksivnog promišljanja i spiritualnog zahvatanja u bitna pitanja života. Konceptualizujući ideju književnosti kao mjesta istine, ovoploćene umjetničkim djelom ukazujemo da se u ovom aspektu nalaze u najbitnijem estetske vrijednosti, njena neprolazna vrijednost, podloga za produbljeno estetsko prosuđivanje. Naravno, onaj humanistički zadatak koji čini sam smisao umjetničkog djela. Prema tome, filozofske ideje neophodne su velikoj umjetnosti, kako bi na suštinski način odgovorila na važna egzistencijalna pitanja.”

„Naša današnjica, svojom usmjerenošću prema materijalizmu, hedonizmu, tijelu, spektaklu, zabavi nameće čovjeku imperativ sticanja i posjedovanja.”

„Kriza u kojoj smo se našli danas, nije samo krah materijalističke civilizacije. U njenoj osnovi je kriza mišljenja kao kriza samog smisla. Na pitanje ‘čemu’, nedostaje odgovor refleksivnog kogito, potisnutog na margini kao suvišnog i neupotrebljivog dodatka - surogata života. Nedostatak ideja, potrošenost političkih projekata koji su svoje domete pokazali u ideologijama XX vijeka, osjećanje nezadrživog kraja istorije je osjećanje kraha istorijskog razvoja i progresa. Najava kraja preklapa se sa mnoštvom nepovezanih događaja, nekim neodređenim osjećajem da stvarima koje se događaju nedostaje logika, nedostaje smisao.”

„Novovjekovna potreba za uniformisanjem čovjeka, čemu komercijalni mediji takođe pogoduju, u osnovi je potreba za uniženjem ‘bogo’- likosti našeg bića i njenog najsvetijeg svojstva mišljenja.”