Sonja Sajzor

Izvor: Викицитат

Sonja Sajzor (Šabac, 26. januar 1993) srpska je trans feministkinja i multidisciplinarna vizuelna umetnica, di-džej i darkvejv pevačica.

Citati[uredi]

„Ne želim da budem „vidljiva” dok hodam ulicom, želim da budem bezbedna.[1]


„Trans pitanje je klasno pitanje. Pitanje siromaštva i beskućništva je ključno za trans oslobođenje.[2]


„Silovatelji uglavnom nisu mamlazi koji iskaču iz žbunja u po noći, nego muškarci koji su proveli dugo vremena trudeći se da steknu poverenje žrtve i da stvore uslove da ne možeš da vrištiš i da se opireš zato što se plašiš da će posledice toga što si vrištala i opirala će biti deset puta gore nego sam čin silovanja.[3]


„Trans žena koja želi da uđe u medicinsku tranziciju nije „žena zarobljena u telu muškarca” isto kao što osoba koja želi da smrša nije „mršava osoba zarobljena u telu debele osobe”. Mi jesmo naša tela. I shodno tome, svako od nas treba da ima pravo na kompletnu telesnu autonomiju nad istim.[4]


„To što nas zakon štiti od diskriminacije na poslu, u školi, od strane stanodavca, poslodavca i slično, jeste korisno isključivo ljudima iz viših klasa koji su u finansijskoj mogućnosti da angažuju advokata i da krivično gone one koji su njihova prava narušili, a beskorisno za one koji pripadaju radničkoj klasi, ili pak žive ispod granice siromaštva i nemaju novca da urade isto, niti mogu da izdvoje vreme za podugačke sudske procese zbog toga što rade dva ili tri posla da bi preživeli.[5]


„Bitno je istaći da su prajd otpočele tamnopute trans žene koje su bile primorane na seks rad jer su bile siromašne. Danas, pedeset godina kasnije, prajd ne čini puno ni za trans žene, ni za tamnopute ljude ni za seks radnice koje su zakonom progonjene zato što su siromašne.[6]


„Na internetu svi hoće da spasu svet, ali niko neće da pomogne mami da se operu sudovi.[7]


„Transrodne osobe prati mnoštvo stigmi. Prilikom zapošljavanja, osoba mora da prođe kroz proces legitimisanja. U tom momentu, ukoliko transrodna osoba još uvek ne ispunjava uslove za promenu imena i oznake pola u dokumentima, dolazi do prisilnog autovanja: osoba mora da objasni zašto ona izgleda kao žena, a u dokumentima je muški pol/ime i obrnuto. U toj fazi razgovora, poslodavci često menjaju ton, gube interes i prestaju da razmatraju opciju da tu osobu zaposle. Što zbog ličnih predrasuda i netrpeljivosti, što zbog straha oko administracije i bezbedosti.[8]


„Ja sam umetnica po želji, a aktivistkinja po potrebi.[9]


„Mislim da je moje stvaralaštvo drugačije jer se ja ne trudim da budem originalna ili jedinstvena, već dajem postojećoj publici nešto što istinski vole. Ja pravim onakvu žurku na kakvu bih volela sama otići. Puštam muziku kakvu bih volela čuti. Radim performanse kakve bih volela videti.[10]


Reference[uredi]