Simo Matavulj

Simo Matavulj (12. septembar 1852 — 20. februar 1908) bio je srpski pisac iz Dalmacije i prvi predsednik Udruženja književnika Srbije.

Citati

„Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola, deset bogoslovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi. U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ova je siromašna, te se njezina djeca klančaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše. Ali većini Dalmatinaca i danas je jad na Francuze, koji početkom ovoga vijeka ukidoše još toliko biskupija, opatija, kaptola, sjemeništa, dekanata, parohija, kapelanija, manastira i crkava.”

„Prije njekoliko godina sporječka se jedan Jerković sa njekijem susjedom. Jerković se našao prznica, te udari susjeda, a ovaj imao u ruci sjekiru, pa zamahne oštrijem put Jerkovića, ali se brzo predomisli i obrne ušice, pak ušicama zvizne Jerkovića po čelu i ubije ga. Pitan u sudu zašto to tako učini, ubica odgovori: „Nije mi, valaj, žâ šta sam ga ubija, ali ne bi nikad prižalija da sam mu krv prolija, jer je njiova krv teška i devetom kolinu...“”

„Kušmelj kao da bješe i najpošteniji među svojim zemljacima. Velimo: kao da bješe, jer ne znamo pouzdano. On se kleo da nikad nikome nije ništa ukrao osim stričevima dvije koze, i to prije no što se oženio, i to po nagovoru pokojnog strica Jurete; ali su se i Zvrljevljani kleli da on ima na duši bar rideset grla što sitne što krupne stoke, i još mnoge manastirske stvari. Sad, ko bi u tom mogao pravo presuditi? Odista se pretjerivalo i s jedne i s druge strane. Tako je kanda i carska vlast mislila, te prebivši na polak i uzevši na um da kad je čovjek iz Zvrljeva, a nije prihvatio više od petnaest glava životinje, da taj čovjek nije priješao iz granica čestitosti, te da može biti narodnijem glavarom. I postavi vlast Kušmelja knezom u Zvrljevu.”

„Ima li mora, vidina, vještica, vjedogonja, zduhača, gvozdenzuba i ostalijeh utvara? U našem mjestu - u Ribniku, nasred primorja dalmatinskog - malo ko sumnja da nema sveta toga. A u Ribniku žive do četiri tisuće krštenijeh glava, te vjerovanje tolika naroda nije, valjda, sitnica.”

„Na prvi pogled moglo se poznati da je taj čovo gospodsko starogonče, od onijeh što su više smatrani kao ukućani nego kao sluge, što govore: "mi" "naša kuća", "naše imanje", što smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme, njegovu djecu mogu ponjekad i ošinuti.”