Žan Kalvin

Izvor: Викицитат

Žan Kalvin (10. jul 1509 — 27. maj 1564) bio je francuski reformator i teolog.

Citati[uredi]

„Svi blagoslovi koje uživamo su božanski depoziti koje smo primili pod uslovom da ih podelimo drugima.”


„Neka ovo bude naše pravilo za dobru volju i uslužnost, da kad god smo u mogućnosti da pomognemo drugima treba da se ponašamo kao upravitelji koji jednog dana moraju da daju račun za sebe.”


„Nemojmo prestati da činimo sve što je moguće, da bismo mogli neprestano napredovati putem Gospodnjim; i ne očajavajmo zbog malenosti naših ostvarenja. Iako smo u nedostatku, naš trud nije izgubljen ako ovaj dan nadmaši prethodni.”


„Jedini uslov za duhovni napredak je da ostanemo iskreni i ponizni. Držimo svoj cilj u vidu, idemo napred ka našem cilju. Ne upuštajmo se u gordost, niti se prepustimo svojim grešnim strastima.”


„Poroke kojih smo puni brižljivo krijemo od drugih i laskamo sebi da su mali i trivijalni; ponekad ih čak prihvatamo kao vrline.”


„Mržnja prerasta u bezobrazluk kada želimo da nadmašimo ostatak čovečanstva i zamislimo da ne pripadamo zajedničkom sudu.”


„Nikada ne treba da vređamo druge zbog njihovih grešaka, jer je naša dužnost da pokažemo milosrđe i poštovanje prema svima.”


„Naše srce nikada nije ozbiljno sklono da poželi i da posreduje u budućem životu osim ako prethodno nije temeljno naučilo da napusti taštinu sadašnjeg sveta.”


„Ovaj život, iako je pun bezbrojnih beda, zaslužuje da se ubroji u božanske blagoslove koje ne treba prezreti.”


„Čak i ako je ova zemlja samo predvorje, nesumnjivo bi trebalo da toliko iskoristimo njen blagoslov da nam se pomogne, a ne da bude odloženo na našem putovanju.”


„Oni koji mnogo obraćaju pažnju na telo uglavnom zanemaruju dušu.”


„Moramo se odupreti lutajućim mislima u molitvi. Podizanje ruku nas podseća da treba da podignemo svoj um ka Bogu, ostavljajući po strani sve nebitne misli.”


„Ljudski poslovi jedva da su ikada bili tako srećno konstituisani da je bolji tok zadovoljio veći broj. Otuda su privatni poroci mnoštva generalno rezultirali javnom greškom.”


„Naše osećanje neznanja, sujete, oskudice, slabosti, ukratko, izopačenosti i pokvarenosti, podseća nas... da u Gospodu, i niko osim Njega, obitava prava svetlost mudrosti, čvrste vrline, bujne dobrote. Shodno tome, naše vlastite zle stvari podstiču nas da razmotrimo dobre stvari Božije; i, zaista, ne možemo ozbiljno da težimo ka Njemu dok ne počnemo da budemo nezadovoljni samim sobom.”