Veljko Bulajić

Veljko Bulajić (1969)

Veljko Bulajić (22. mart 1928 — 2. april 2024) bio je jugoslovenski reditelj, scenarista i glumac iz Crne Gore, koji je najveći deo svog radnog veka proveo u Zagrebu.

Citati

„Po povratku sa studija iz Italije imao sam dvije-tri ideje za svoj prvi film. Kada sam posetio roditelje u Sarajevu, majka mi je ispričala kako je išla ispratiti prijateljicu koja je putovala u Zagreb, kad je na kolodvoru odjednom došao neki čudni vlak sa stočnim vagonima, u kojima su bile žene, deca, ovce, krave... u kojem su se čak ložile peći. Ispričala mi je da su mnogi iz vlaka trčali na pumpu po vodu. Pitali su koliko još ima do Slavonije. Jedni su bili tužni, drugi nisu bili zabrinuti, neki su pjevali, a njoj se učinilo da bi takav vlak mogao biti tema mog budućeg filma. Par godina kasnije sjedio sam s roditeljima na svečanoj premijeri “Vlaka” u Sarajevu. Poslije premijere, pozdravljajući publiku koja je aplaudirala, ugledao sam mamu koja je plakala. Tek tada sam shvatio da sam napravio zaista dobar film.”

„Prva kritika „Neretve” bila je vrlo negativna, govorila je o pravoj katastrofi produkcije. Taj autor danas predaje na jednom zagrebačkom fakultetu, ako me pitate, ne bih ga imenovao.”

„Istina je da sam snimao velike, skupe projekte, ali i niskobudžetne filmove poput filma „Čovjek koga treba ubiti“ i „Pogled u zjenicu sunca“. Moja „bitka za Neretvu” bila je skup projekat sa poznatim svetskim glumcima, ali je ostvarila preko milion dolara zarade od kojih su se usavršili filmski studiji Jadranfilma i finansirali druge filmske projekte.”

„Tokom premijere „Kozare” u Staljingradu temperatura je bila -30. U velikoj kino dvorani, koja je primala skoro pet tisuća gledatelja, ljudi su sjedili u šubarama i krznenim kaputima iako je dvorana bila zagrijavana. Nakon projekcije, gradonačelnik mi je uručio malu drvenu kutiju sa staklenim poklopcem u kojoj se nalazi grrumen zemlje. To je bio grumen sa zadnje linije obrane, koju Nijemci nisu uspeli preći. Na kutiji je pisao: Sveta zemlja Staljingrad.”

„Krajem osamdesetih bilo je jasno da Jugoslavija neće opstati, ali nisam vjerovao da bi se taj raspad mogao dogoditi kroz rat. Tu mogućnost sam osvijestio nakon Miloševićevog govora u Beogradu. Kada se već naveliko ratovalo, pozvao me je predsednik Društva Hrvatskih književnika Neđeljko Fabrio da se s grupom javnih i kulturnih radnika priključi Konvoju Libertas s ciljem da probijemo blokadu Dubrovnika, te ako probijemo blokadu da tamo građani pročitaju proglas „Stop ratu u Hrvatskoj“. Taj proglas potpisali su istaknuti sineasti svijeta, a potpisivanje smo organizirali tadašnji predsjednik Društva filmskih radnika Ljubo Šikić i mjesec dana ranije u Veneciji. Ja sam taj proglas i pročitao građanima na Stradunu. Iste večeri TV Podgorica je ugostila vlastitog glavnog urednika, koji je u emisiji posvećenoj mojoj liku i delu ocenio da sam izdavač koji se odrekao svojih filmova i stavio u službu ustaške Hrvatske. Taj konvoj jedna je od stvari na koje sam u životu vrlo ponosan, a o kojem sam kasnije snimio i dokumentarni film.”