Gorski vijenac
(preusmereno sa Stihovi gorskog vijenca)
Ne slomi ga, alʼ zube polomi.
Gorski vijenac (u prvom izdanju Gorskiй vienacъ) refleksivno-herojska je poema u obliku narodne drame srpskog pesnika i vladara Petra II Petrovića Njegoša, nastala u doba srpskog romantizma. Njegoš je, u „Gorskom vijencu”, ispleo čitavu crnogorsku istoriju, opevao najvažnije događaje iz prošlosti, od vremena Nemanjića do početka 18. veka, naslikao svakodnevni crnogorski život, njihove praznike i skupove, dao narodne običaje, verovanja i shvatanja, prikazao susedne narode, Turke i Mlečane.
Citati
[uredi]Posveta Prahu oca Srbije
[uredi]
Sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
Diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
Iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Do istrage turske ali naše…
- Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
On će era biti strašna ljudskijema koljenima.
- Alʼ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
Sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
Diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
Iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
- Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
Sabljom mu se Turci kunu — kletve u njih nema druge.
- Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
Alʼ nebesnu silnu zraku što ćʼ ugasit tvoje duše?
Plačne, grdne pomrčine — mogu lʼ one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
Sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
- Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
Alʼ heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
Gle, Srpkinje sada rađu… Blagorodstvom Srpstvo diše…
Bježi, grdna kletvo, s roda — zavjet Srbi ispuniše!
Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu
[uredi]- A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
Jedna slamka među vihorove,
Sirak tužni bez nigđe nikoga…
Moje pleme snom mrtvijem spava,
Suza moja nema roditelja,
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Ne prima mi ni plača ni molitve;
U ad mi se svijet pretvorio,
A svi ljudi pakleni duhovi.
- Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
Te si svojom zlošću otrovala,
No si otrov adske svoje duše
I na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
Od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
Ponosiš se skiptrom krvavijem;
Huliš Boga s svetoga oltara,
Munar dubi na krst razdrobljeni!
- Viđi posla cara opakoga,
Koga đavo o svačemu uči:
„Crnu Goru pokorit ne mogu
Ma nikako da je sasvim moja;
S njima treba ovako raditi…”
Pa im poče demonski mesija
Lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
Što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
I pred druge srpske vitezove,
Koji žive doklen sunca grije?
- Grdni dane, da te Bog ubije,
Koji si me dao na svijetu!
- Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a žene nariču;
Nema posla u plaha glavara!
- Tek što vučad za majkom pomile,
Igrajuć se strašne zube svoje
Već umiju pod grlom ostriti;
Tek sokolu prvo perje nikne,
On ne može više mirovati,
Nego svoje razmeće gnijezdo,
Grabeć slamku jednu i po jednu
S njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
- Borbi našoj kraja biti neće
Do istrage turske ali naše…
Nada nema pravo ni u koga
Do u Boga i u svoje ruke;
Nadanje se naše zakopalo
Na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
Na muci se poznaju junaci!
- Vidite li, ako boga znate,
Koliko je mora i primorja,
Ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
Koliko je naše Gore Crne,
Sve je oblak pritiska jednako,
Svud se čuje jeka i grmljava,
Svud ispod nas munje sijevaju,
A nas jedne samo sunce grije.
- Viđeste li čudo i znamenje
Ka se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Koma k Lovćenu,
Druga sinu od Skadra k Ostrogu,
Krst od ognja živa napraviše.
Skupština o Malome Gospođinu dne na Cetinju
[uredi]
Kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
Prestol sruši a tartar uzdrma.
Tu je mrtva i kuća i ljudi.
Soko neće žabu iz lužine,
Soko hoće visoku liticu,
Soko trazi ticu jarebicu;
Jarebica tanka i plašiva,
Ma tijela kako vatra živa.
Narod branič crkve i plemena;
Čest je slava, svetinja narodnja!
Strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak vʼjenac, alʼ je voće slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
- Velikaši, proklete im duše,
Na komate razdrobiše carstvo,
Srpske sile grdno satriješe;
Velikaši, trag im se utro,
Raspre sjeme posijaše grko,
Te s njim pleme srpsko otrovaše;
Velikaši, grdne kukavice,
Postadoše roda izdajice.
O prokleta kosovska večero,
Kud ta sreća da grdne glavare
Sve potrova i trag im utrije;
Sam da Miloš osta na srijedi
Sa njegova oba pobratima,
Te bi Srbin danas Srbom bio!
- O Miloše, ko ti ne zavidi?
Ti si žertva blagorodnog čuvstva,
Voinstveni genij svemogući,
Grom stravični te krune razdraba!
Veličastvo viteške ti duše
Nadmašuje besmrtne podvige
Divne Sparte i velikog Rima;
Sva viteštva njina blistatelna
Tvoja gorda mišca pomračuje.
Šta Leonid oće i Scevola
Kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
Prestol sruši a tartar uzdrma.
- Što uteče ispod sablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati,
To se zbježa u ove planine
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo,
Divno ime i svetu svobodu.
Sve su naše glave izabrane!
Momci divni, isto ka zvijezde;
Što su dosad ove gore dale,
Svi padali u krvave borbe,
Pali za čest, ime i svobodu.
I naše su utirali suze
Vješti zvuci divnijeh gusalah.
- Udri vraga, ne ostav mu traga,
Ali gubi obadva svijeta!
- Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
Kada gaze obraz crnogorski,
Kada javno na krst časni pljuju!
- Raspali se Mićunović Vuče,
Pa se Hamzi poprimače blizu:
„Kakvo Vlaše, krmska poturice!
Đe izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kažeš i Kosovo?
Da lʼ na njemu zajedno ne bjesmo,
Pa ja rva i tada i sada?
Ti izdao prijed i poslijed,
Obrljao obraz pred svijetom,
Pohulio vjeru prađedovsku,
Zarobio sebe u tuđina!
Što se hvališ gradom i gospodstvom –
Svi gradovi što su do nas turski,
Jesam li ih opsuo mramorjem,
Te nijesu za ljude gradovi
No tavnice za nevoljne sužnje?
Bič sam božji ja spleten za tebe,
Da se stavljaš što si uradio!”
- Ali ko bi moga pomisliti
Da će uzet Srpkinja Turčina?
- Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
Stotinu će promijenit vjerah
Da učini što joj srce žudi.- Govori knez Rogan
- Ko razgađa, u nas, ne pogađa.
- Ko na brdo, akʼ i malo, stoji
Više vidi no onaj pod brdom;
Ja poviše nešto od vas vidim —
To je sreća dala alʼ nesreća.
- Ne bojim se od vražjega kota,
Neka ga je ka na gori lista,
No se bojim od zla domaćega.
- Zlo se trpi od straha gorega.
Ko se topi hvata se za pjenu;
Nad glavom se nadodaju ruke!
- Vrana vrani oči ne izvadi;
Brat je Turčin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat možeš,
A ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
Zaudara zemlja Muhamedom.- Knez Rade govori Vladici Danilu
- Čašu meda jošt niko ne popi
Što je čašom žuči ne zagrči;
Čaša žuči ište čašu meda,
Smiješane najlakše se piju.
- Junaku se češće putah hoće
Vedro nebo nasmijat grohotom.
- Bez muke se pjesna ne ispoja,
Bez muke se sablja ne sakova!
- Junaštvo je car zla svakojega,
A i piće najslađe duševno,
Kojijem se pjane pokoljenja.
- Blago tome ko dovijek živi,
Imao se rašta i roditi!
- Vječna zublja vječne pomrčine
Nitʼ dogori niti svjetlost gubi.
- Vuk na ovcu svoje pravo ima
Ka tiranin na slaba čovjeka;
Alʼ tirjanstvu stati nogom za vrat,
Dovesti ga k poznaniju prava,
To je ljudska dužnost najsvetlija!
Ako sablju poljubiš krvavu
I zaploviš u noćne valove,
Sljeduje ti prahu svetkovanje.
- Zemlja stenje, a nebesa ćute…
Luna i krst, dva strašna simvola –
Njihovo je na grobnice carstvo.
- Strašno pleme, doklen ćeš spavati?
- Mlado žito, navijaj klasove,
Pređe roka došla ti je žnjetva.
- Treba služit česti i imenu,
Neka bude borba neprestana,
Neka bude što biti ne može! –
Nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
Za daleko neko pokoljenje.
- Udri za krst, za obraz junački,
Ko gođ paše svijetlo oružje,
Ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
Da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
Oltar pravi na kamen krvavi!
- Što se crnim zadoji đavolom,
Obešta se njemu dovijeka.
- O gnjijezdo junačke svobode,
Jeste li te Bog nagleda okom,
Mnogo li se muke prenijelo,
Mnoge li te čekaju pobjede!
- Učio si knjigu u Carigrad,
Ne nekakvu ćabu pritvrdio.
Ali ti se jošt hoće pameti –
Poteža je ova naša škola.
- Što je čovjek? Ka slabo živinče!
- Za vrsnijem bratom ali sinom
Pusti glasi milost utrostruče;
Nađeno je draže negubljena;
Iza tuče vedrije je nebo,
Iza tuge bistrija je duša,
Iza plača velje pojača.
- Strah životu kalja obraz često.
- Oh, da mi je očima viđeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo činilo
Da mi svʼjetli kruna Lazareva,
E sletio Miloš među Srbe;
Duša bi mi tada mirna bila
Kako mirno jutro u proljeće
Kad vjetrovi i mutni oblaci
Drijemaju u morskoj tavnici.
- No primajte vjeru prađedovsku,
Da branimo obraz otačastva.
Ćud lisičija ne treba kurjaku!
Što jastrebu oće naočali?
- Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
I oružjem, mojijem uzdanjem,
U krv će nam vjere zaplivati,
Biće bolja koja ne potone!
- Krst i topuz neka se udare,
Kome prsne čelo, kuku njemu!
- O Kosovo grdno sudilište,
Nasred tebe Sodom zapušio!
- Oči zbore što im veli srce.
- Teško zemlji kuda prođe vojska.
- Tvrd je orah voćka čudnovata,
Ne slomi ga, alʼ zube polomi.
Nije vino pošto priđe bješe,
Nije svijet ono što mišljaste.
- Ne trebuje carstvo neljudima,
Nako da se pred svijetom ruže.
- Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovjestvom.
- Spuštavah se ja na vaše uže,
Umalo se uže ne pretrže;
Otada smo viši prijatelji,
U glavu mi pamet ućeraste.
- Đe si, Marko, nagnuta delijo?
Iako si turska pridvorica,
Alʼ si opet naša perjanica.
Pojašʼ, Marko, tvojega, Šarina,
Od oružja ništa ne uzimaj
Do tvojega teška šestoperca;
Njim Aliju zgodi među pleća,
Pa mu na čast Prorok i hurije!
- Obiliću, zmaju ognjeviti,
Ko Te gleda, bliješte mu oči!
Svagda će te svetkovat junaci!
- Srb i Turčin ne slaže se nigda,
no će prije more oslačati.
- Soko mrzi polja od prašine,
soko neće žabu iz lužine,
soko hoće visoku liticu,
soko trazi ticu jarebicu;
jarebica tanka i plašiva,
ma tijela kako vatra živa.
- Čudne bruke, grdne mješavine!
Čujaste li kako se pojaše?
Zaludu se nedružina druže,
sve nekakvi prigovori stari:
Miloš, Marko – Mujo i Alija!
- Kakav nauk, takvo i čitanje!
- Ko će, sinko, božju volju znati,
Ko li boža prozreti čudesa?
- Ko te nije čuo đe govoriš,
Onaj ne zna što u tebe spava.
- Je lʼ istina e ovo ovako,
Alʼ nas oči sopstvene varaju?
- Opet umna sila toržestvuje;
Ne pušta se da je zlo pobʼjedi,
Iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muž je branič žene i đeteta,
Narod branič crkve i plemena;
Čest je slava, svetinja narodnja!
- Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,
A za njega, vidi, nije zemlja.
- Krst nositi vama je suđeno
Strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak vʼjenac, alʼ je voće slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
- Slavno mrite, kad mrijet morate!
- Budale su s očima slijepe,
Koje vide, a zaludu vide;
Trebaju im za proste potrebe,
Ka ostaloj isto životini.
- Krivu kletvu na dom ne ponesi,
Jer je muka s Bogom ratovati!
- Kad krv prospem radi svoje vjere,
Ne bojim se kletve, ni drugoga.
Badnji veče
[uredi]- Ljepše stvari nema na svijetu
Nego lice puno veselosti.
- Ja sam proša sito i rešeto
Ovaj grdni svijet ispitao,
Otrovi mu čašu iskapio,
Poznao se s grkijem životom.
- Prve kaplje iz čaše otrovi
Najgrče su i najupornije.
- Svʼjet je ovaj tiran tiraninu,
A kamoli duši blagorodnoj!
- Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
Gleda majmun sebe u zrcalo!
- Blago meni, moji sokolovi,
Blago meni, junačka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula
Iz grobovah našijeh đedovah!
- Mrki Vuče, podigni brkove,
Da ti viđu toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pušakah
Kolika ti toke izlomiše!
Mrtvu glavu ne diže iz groba
Mi prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ćeš pušku drugu nabaviti
A u ruke Mandušića Vuka
Biće svaka puška ubojita!- Vladika Danilo govori Vuku Mandušiću
Drugi o Gorskom vijencu
[uredi]- Neka bude što biti ne može!
Nigde u poeziji sveta ni u sudbini naroda nisam našao strašnije lozinke.- Ivo Andrić, Njegoš kao tragični junak kosovske misli
- Njegošev Gorski vijenac je najsrpskije delo i s pravom se može nazivati i srpskom Biblijom i svojevrsnim srpskim manifestom, u koji je veliki pesnik ugradio, bez ostatka, svoju Crnu Goru, onu koja je vekovima pobeđivala i koja će i dalje pobeđivati sve „tmuše” koje se naprežu da je iščupaju iz Srpstva.
