Aleksa Šantić

Aleksa Šantić (27. maj 1868 — 2. februar 1924) bio je srpski pesnik i akademik, rodom iz Mostara gde je proveo većinu života i pesničkog stvaralaštva.

Citati

Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
Prema tebi što mi sja!
- Mati (1888), strofa 1.

Oh, čujem ti riječi mile:
„Nagrada mi sva je, sine:
Čini dobra i vrline,
Vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju —
Nek guslari slijepi poju
O tvom djelu junačkom!”
- Mati (1888), strofa 4.

Ti ne budi, Srpče drago,
Sivi tiću moj,
Ti ne budi nikad crvak —
Sokolski mi stoj!
- Crv (1890), strofa 4.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
- Ostajte ovdje… (1896), strofa 1.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
- Ostajte ovdje… (1896), strofa 2.

Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja —
Moga zavičaja.
- Ja ne mogu ovdje… (1902), strofa 1.

Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
- Ja ne mogu ovdje… (1902), strofa 3.

Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno —
A naša budućnost, gdje je ona? — Spava…
- Seoba (1902), strofa 1.

A sada vjera naša umire i gasne
Mutno oko gleda u nebo bez zraka…
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka…
- Seoba (1902), strofa 3.

Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?
- Seoba (1902), strofa 4.

Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijô, što će tuđin biti,
Što će naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?
- Seoba (1902), strofa 5.

Ilʼ ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi,
Ostaviti brata, bez snage, u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?
- Seoba (1902), strofa 6.

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba…
- Seoba (1902), strofa 7.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
- Emina (1903), strofa 1.

O, zar nije dosta nevolje i tuge,
I surova pute što reže i bode?!
Vaj, uzaman more naše krvi ode…
Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.
- Na ubogom polju (1905), strofa 3.

Gdje su naše muke?… Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve jače i jače
Krv naših otaca kako ljuto plače
I kako se tresu one kosti mrtve?
- Na ubogom polju (1905), strofa 4.

Teško nama!… Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara…
I bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni seljak crna hljeba želi.
- Na ubogom polju (1905), strofa 5.

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
- Ne vjeruj… (1905), strofa 3. i 4.

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela.
- Kovač (1905), strofa 4.

Naš stari dome, kako si oronô!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara —
Grize, kô čežnja jedno srce bono.
- Naš stari dome… (1905), strofa 1.

Vjeruj i moli!… I pati i ćuti!…
Je li ti život kô mutna rijeka,
Znaj, pošlje njega na te slava čeka
I vječno carstvo i svijetli puti!
- Vjeruj i moli (1906), strofa 1.

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.
- Proljeće (1906), strofa 1. i 2.

Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!
- Proljeće (1906), strofa 4.

O, da mi je ’vako da u duši gore
Dugo zraci sreće, radosti i zore,
A da nisam sužanj koji sunca ište!
- Pod suncem (1906), strofa 3.

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi —
Bog je slobodu dao za čovjeka.
- Mi znamo sudbu… (1907), strofa 1.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!
- Mi znamo sudbu… (1907), strofa 3.

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
- Mi znamo sudbu… (1907), strofa 4.

Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu…
- Sloboda (1907), strofa 1.

Ona će doći, svijetla i čista
Kô suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.
- Sloboda (1907), strofa 3.

Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?
I svijetli podvig djela neprolaznih?
Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,
Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.
- Gde je razmah snage?… (1907), strofa 1.

Dišući silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu… Mi ljubljasmo samo…
- Mladost (1907), strofa 7.

Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga,
Iz lude vreve i huke i praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam polja, dubrava i luga.
- Hajdemo, Muzo (1908), strofa 1.

Hajdemo, Muzo, iz te lude praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam tople riječi i zbora.
- Hajdemo, Muzo (1908), strofa 4.

Ustaj i pođi! Jauci su česti?…
Pred teškim časom moj narod pričesti,
Krvav kô sunce nek sine iz groba!
- Muzi (1908), strofa 4.

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Radʼ zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.
- Moja otadžbina (1908), strofa 1.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.
- Moja otadžbina (1908), strofa 4.

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
- Jesen (1908), strofa 3.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?
- Jedna suza (1910), strofa 1.

Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
I sve te gledam kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.
- Jedna suza (1910), strofa 7.

Svu muku tvoju, napor crna roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kȏ psu u sindžiru,
Baciće mrve… O, sram i grdoba!
- O klasje moje (1910), strofa 4.

Među nama sasvim razlika je slaba,
Samo to toliko: dok on svoje stvari
Prodaje za novce i pošteno ćari,
Ja stihove svoje vazda dajem džaba…
- Ja i moj prijatelj (1910), strofa 3.

Prelazim klance, putanje i međe,
Prebirem gore i polja i selo,
Ne bih li samo ugledao neđe
Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo…
No tebe nema… Umrla si nama…
A narod?… Ćuti u tralji i ljesi.
Vaj, nigdje ništa do leda i kama!…
…Hladno je, hladno… Otadžbino, gdje si?
- Otadžbino, gdje si? (1911) strofa 1.

Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: „Prkosi vihorima zala!”
- Molitva (1913) strofa 2.

Daj mi u srcu kap tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit na grudi…
- Molitva (1913) strofa 3.

„Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?” – „U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne.”
- Balada (1913), strofa 3.

„Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?” – „Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda”…
- Balada (1913), strofa 4.

Moji su očevi iz koliba grubiʼ,
Gdje se gusle čuju, pripovjesti, bajke,
Gdjeno djecu uče proste, dobre majke
Kam rođeni kako brani se i ljubi…
- Moji očevi (1918), strofa 2.

Moji su očevi buntovnici sveti,
Sa dušom oluja što hrli i leti,
I krilima zlatne raspaljuju luče…
- Moji očevi (1918), strofa 4.

„Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko ti je njedra raskopčao?”
„Ne karaj me, ne ljuti se na me,
Puce, majko, popucale same.”
- Pod jorgovanom (1918), strofa 6. i 7.

Jaki, nepobedni sine majke gorde,
Vihore i grome sa Cera, što oba
Rušio si cara krvoločne orde
I s timora slave kliktô svako doba!
- Vojvodi Stepi (1919), strofa 1.

Šta Srbija može pokazô si svetu,
I njezine duše da su boga deo.
Jer bogovi s tobom kada nisu hteli,
Ti sam Perun beše sa munjom u ruci.
I brodovi naši svog su Hrista sreli,
I s dugom na jedru mirnoj stigli luci.
- Vojvodi Stepi (1919), strofa 3.

I svi naši pozni naraštaji krasni
Gledaće na zvezde s vatrom srca lepa,
I čitati pesmu s kola zvezda jasniʼ —
Večnu, svetlu pesmu: Stepanović Stepa.
- Vojvodi Stepi (1919), strofa 5.

Srbin, Hrvat i Slovenac,
Svi ti jedan pletu venac
Verne duše, kô luč zore,
Pred oltarom tvojim gore —
    Nebu
    Lete
    S gore
    Svete
Lepog brastva zlatni cvet
U tvoj dragi viju splet!
- Otadžbini (1919), strofa 1.

Za te, Majko, milu, krasnu,
Svetla Kralja, Krunu jasnu:
    S pesmom
    S cvetom
    Jednim
    Letom
Letićemo, kada glas
Tvojih truba zovne nas!
- Otadžbini (1919), strofa 2.

Ja sam Srbin, ja sam Hrvat i Slovenac —
Tri imena ova tri su svetla vrela,
Gde mi duša pije žar za nova dela,
I rodu i brastvu plete smerni venac.
- Pesma jedinstva (1919), strofa 1.

Ja sam sretan ove što doživeh dane,
Kada braća s braćom na bregove hrle —
Kada se u suncu svog jedinstva grle
Velikoga stabla tri velike grane.
- Pesma jedinstva (1919), strofa 2.

S Adrije i Soče, sve do Vardar-vode,
Jedna pesma grmi radosna i sveta —
Više nema aga, harača ni kmeta,
Svrh koliba šušte hrastovi slobode.
- Pesma jedinstva (1919), strofa 4.

Blagoslovi, Bože! Nekʼ na naša vrata
Svako jutro s pesmom anđô brastva stupa,
I pričesti svešću iz nebesnih kupa
Svakoga Slovenca, Srba i Hrvata!
- Pesma jedinstva (1919), strofa 6.

Putniče, stani! Ovde leže oni!
Gomile ove prah kraljeva kriju.
S kapom u ruci njima se pokloni,
I redom tako ižljubi ih sviju!
- Kajmakčalan (1920), strofa 1.

Ovde su večni, što vatrama žrtve
I bilom srca probudiše mrtve —
Srbine, stani! Ovde leže oni!
- Kajmakčalan (1920), strofa 3.

Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.
- Moji putevi (1924), strofa 1.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nitʼ je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.
- Moji putevi (1924), strofa 2.

Blago onom koji suza ima;
u toga srce umrlo nije.
- Nenaveden izvor.

Citati o Šantiću

G. Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne žonglira rečima i ne veze fraze; on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju grimasu, i da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju knjigu, on ju je svu u celini osetio i proživeo. Nije potrebno tražiti biografska objašnjenja, jer iz svakog rada bije iskrenost i toplota. Šantić voli svoju zemlju i svoj narod dubokom i diskretnom ljubavlju kojom se voli porodica. On je najbolji rodoljubivi pesnik naš koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže do negdašnje njene visine iz doba Zmaja i Jakšića. On je Srbin razumnije, stvarnije, modernije, no što se nekad bilo u istorijskim fikcijama i u poetskoj magli, i on voli narod u sadašnjici i u stvarnosti, u njegovom radu, u njegovoj bedi, u njegovoj nadi i veri u bolje dane.
- Jovan Skerlić, Pjesme Alekse Šantića (1911)

On peva što narod njegov kao celina, kao jedinica misli i oseća. U tim pesmama Šantićevim nema različnih Srba, nema različitih težnja; ima jedno veliko i uzvišeno — Srpstvo.
- Milorad Pavlović, Aleksa Šantić (1913)

Narodni pesnik, Aleksa Šantić je to bio u najpunijem smislu reči. On je bio pesnik koji je prodro do u samo nepromenljivo dno našeg srca, koji je davao izraza našim sveopštim, i našim pojedinačnim, radostima i tugama, koji je postao na taj način kao brat vaskolikog svog naroda, i čiji stihovi pevaju zato u našim dušama, i pevaće uvek dokle bude živeo naš jezik, kao mio i davno poznat pripev.
- Svetislav Petrović (1883 – 1945), Aleksa Šantić (1924)

Spoljašnje veze

Aleksa Šantić

Vikizvornik ima originalan tekst pod imenom:

Aleksa Šantić