Marko Kraljević
Marko Mrnjavčević je bio dejure srpski kralj od 1371. do 1395. godine, dok je defakto vladao teritorijom u zapadnoj Makedoniji. Prestoni grad u državi kralja Marka bio je Prilep. U srpskoj narodnoj epici, u kojoj mu je posvećen jedan od ciklusa pesama, poznat je kao Kraljević Marko.
Ni Turkinja rodila junaka,
Kô Srpkinja Kraljevića Marka.
Citati iz narodnog predanja
[uredi]
il‘ se ukloni, il‘ mi se pokloni!
- Oj, davori, ti Kosovo ravno!
Što si danas dočekalo, tužno,
posle našeg kneza čestitoga,
da Arapi sad po tebi sude!
Ja sramote podneti ne mogu,
ni žalosti velike trpiti,
da Arapi taki zulum čine
i da ljube mlade i devojke.
Danas ću vas, braćo, osvetiti,
osvetiti, ili poginuti.
- Bože mili, na svem’ tebi vala,
kad bržʼ ode sa junaka glava!
Kanda nije na njemu ni bila!
- Deli-Musa, uklon’ mi se s puta,
il‘ se ukloni, il‘ mi se pokloni!
- Ako pijem uz ramazan vino,
Ako pijem, vera mi donosi;
Akʼ nagonim odže i adžije,
Ne može mi ta obraz podneti,
Da ja pijem, oni da gledaju,
Nek ne idu meni u meanu;
Ako lʼ nosim zelenu dolamu,
Mlad sam junak i dolikuje mi;
Ako lʼ pašem sablju okovanu,
Ja sam sablju za blago kupio;
Ako igram kolom uz kadune,
Ja se, care, nisam oženio,
I ti sʼ, care, bio neoženjen;
Ako kalpak na oči namičem,
Čelo gori sʼ carem se govori,
Što buzdovan uza se privlačim,
I što sablju na krilo namičem,
Ja se bojim, da ne bude kavge,
Ako bi se zametnula kavga,
Teško onom, tko j’ najbliže Marka!
- Čujete li, sofro i gospodo!
Tako mene ne rodila majka,
plemenita gospođa kraljica,
ne mogu vam Prilip nakititi
ni bosiljkom ni rumenom ružom,
već sve redom turskijem glavama.
- Jaoh meni, moja posestrimo!
Zlo je poći, a gore ne poći:
da s’ ne bojim cara i carice,
ja se bojim boga i Jovana;
baš ću poći, da neću ni doći!
- O Turčine, živ’ te Bog ubio!
Bud me bratiš, što mi ženu daješ?
Mene tvoja žena ne trebuje,
U nas nije kano u Turaka,
Snašica je, kano i sestrica.
- Kad moj topuz iz mora izišó,
onda ’vaki đetić postanuo!
- Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljega junaka.
- Bolja je lepa smrt no rđav život.
- Stanoje M. Mijatović, Kraljević Marko u narodnoj uspomeni, „Marko i Sv. Petar”, "Nova iskra" (1911) str. 206.
O Marku u narodnom predanju
[uredi]
jer se njemu, brate, ne pristoji
sa svojim se biti roditeljem.
- Svako Ture može vezir biti,
a junaka nema kao Marko!
- Nije kuja okotila vuka,
Ni Turkinja rodila junaka,
Kô Srpkinja Kraljevića Marka.
- Ali vila međ vilama kaže:
„O čujete, vile drugarice,
Ne strijeljajte po gori junaka,
Dok je glasa Kraljevića Marka
I njegova vilovita Šarca
I njegova šestopera zlatna;
Što sam jadna od njeg’ pretrpila,
I jedva sam i živa ostala!”
- Sve povika malo i veliko:
„Bog da živi Kraljevića Marka,
koji zemlju od zla izbavio,
koji satre zemlji zulumćara;
prosta mʼ bila i duša i telo!”
- Sjedi junak u polju široku,
U ledinu koplje udario,
Za koplje je konja privezao,
A pred njime stoji tulum vina;
Ne pije ga čim se pije vino,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije pola konju daje;
Konj mu nije kakvino su konji,
Veće šaren, kako i goveče;
Junak nije kakvi su junaci:
Na plećima ćurak od kurjaka,
Na glavi mu kapa od kurjaka,
Privezȏ je mrkom jemenijom;
Nešto crno drži u zubima
Kolikʼ jagnje od pola godine.
- Kad ujutru jutro osvanulo,
odmah pozna straža od Arapa
da u vojsci ne imade Marka,
pa povika straža od Arapa:
„Sad navali, ljuta Arapijo!
Nema onog strašnoga junaka
na šarenu konju velikome”.
- Kad to začu Vukašine kralju,
skoči kralju od zemlje na noge,
pa potrže zlaćena handžara
da ubode svoga sina Marka.
Bježi Marko ispred roditelja,
jer se njemu, brate, ne pristoji
sa svojim se biti roditeljem.
- Pitali Kraljevića Marka, kako je postao junak, a on odgovorio, da se junaštvu naučio od pasa i od đece: kako jedno pseto makar bilo najveće i najjače pobjegne, onda sva ostala paščad i najmanja i najslabija trče za njim; tako isto i dijete kad pobjegne, đeca trče za njim. A kad se kako pseto ili dijete, makar bilo najmanje i najslabije, ispriječi i stane da se brani, onda slabo ko smije nanj udariti.
- Ali Pav’o Banović sestri svojom odgovara:
„Nije ono hurjatin na livadi pod šatorom,
Ono ti je vjerenik junak Marko Kraljeviću.”- Kad je Marko Kraljević poljubio vjerenicu, a ona ga nije poznala
- Teško Srbljem, đe im nije Marka.
- Turci ne dadu piti u slavu Božiju, stih 183.
Srpske narodne poslovice o Marku
[uredi]- Teško Marku Kraljeviću u zlu dobra čekajući!
- Reve na stranu, kao Markovo ralo.[1]
- Sva je vika na (onoga) Marka (Kraljevića).
- Po što bi se poturčio Marko? Pitao Turski car Marka Kraljevića, a on mu odgovorio: Za inat, čestiti care.
- Markovo blago za Markovu dušu.[3]
Citati o Marku Kraljević
[uredi]- Kad god jekne pesma slobodarka,
— tutnji ime Kraljevića Marka!
- Đe si, Marko, nagnuta delijo?
Iako si turska pridvorica,
alʼ si opet naša perjanica.
Pojašʼ, Marko, tvojega, Šarina,
od oružja ništa ne uzimaj
do tvojega teška šestoperca;
njim Aliju zgodi među pleća,
pa mu na čast Prorok i hurije!
- Al’ tako mi srpske vere,
Vere od junaka,
Upamtiće dobro Turci
Kraljevića Marka.- Ljubomir Nenadović, Marko (1844)
- Umre Marko, njega nam nestade,
Ali ništa, bar vinca ostade,
Jer da jʼ Marko još živeo duže,
Sve bi vince popio nam, druže.- Branko Radičević, Đački rastanak (1847), 329–332.
Reference
[uredi]- ↑ Pjeva se kako je majka bila namolila Kraljevića Marka da se okani četovanja, nego da ore i tako da hrani sebe i majku; ali on opet nije ćeo da ore brda i doline — kud drugi ljudi oru, — nego orao careve drumove. Otud valja da je ova poslovica postala. (Oranje Marka Kraljevića)
- ↑ Što se onđe nije desio?
- ↑ Valja da je od one pjesme kako je Marko Kraljević preobučen u kaluđerske haljine došao Mini od Kostura, koji mu je dvore bio poharao i ljubu zarobio i donio glas da je Marko umro pa mu ljuba nešto dala Marku za dušu. (Marko Kraljević i Mina od Kostura)
