Ivo Andrić

Iz projekta Wikiquote

Skoči na: navigacija, pretraga
Ivo Andrić
Jedini srpski nobelovac
Rođenje
1892.
Dolac, Travnik
Smrt

Vikipedija
Vikipedija ima članak o:

Ivo Andrić srpski književnik i diplomata. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1961. godine zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada o„ istoriji jednog naroda“, prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

[uredi] Citati

Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.
Zbunjen i poražen gledam kako se sva lepota sveta, po nekoj čudnoj i svirepoj alhemiji ljubavi, pretvara u žalost za tobom...
Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza nije dovoljno dugačka.
Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.
Kada nisam očajan, bezvredan sam.
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.
Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim pothvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći i beznadniji dužnik prema sebi i svemu oko sebe.
Priroda je sirova, ljudi nemogućni.
Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.
Tada je osetio kako čovek može da se lomi i podvaja u sebi, kako može da pada i da se diže u svojim očima, ukratko: kako prolazi mogu da budu zanosi, kako su neodređeni i izukrštani dok traju, kako se skupo plaćaju i gorko okajavaju kad prođu.
Nije strašno što se stari, slabi i umire, nego što za nama dolaze i nadiru novi, mlađi i drukčiji. U stvari u tome i jeste smrt.
Niko nas ne vuče ka grobu, nego nas s leđa guraju.
Mirna vremena i sređene prilike čine prosečne ljude još prosečnijima, a burna vremena i velike promene stvaraju od njih komplikovane prirode.
Zloba i dobrota jednoga naroda su produkt prilika u kojima on živi i razvija se.
Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti.
Ne spava i nije srećan ni miran svaki onaj ko se danju vedro smeje i slobodno kreće među ljudima.
Uspeh je ono što čoveku vrat lomi.
Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.
Groblja su dokaz života a ne pustoši.
Svaki rastanak izaziva u nama dvostruku iluziju. Čovek sa kojim se praštamo, i to ovako, manje-više zauvek, čini nam se mnogo vredniji i dostojniji naše pažnje, a mi sami osećamo se mnogo sposobniji za izdašno i nesebično prijateljstvo nego što u stvari jesmo.
Dobrota je u ovom svetu golo siroče.
Ovde je bila u pitanju jedna od onih životnih sila koje kruže u nama i oko nas, koje nas dižu, gone napred, zaustavljaju ili obaraju. Ta sila, koju mi skraćenim izrazom nazivamo: ljubav, naterala je...
Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari.
Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju.
Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.
Život je stanje aktivnosti koje stalno teži ka smrti i primiče joj se lagano i postupno; a smrt je rešenje te duge bolesti koja se naziva život.
Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.
Nije najgore što se pati ni što se umire, nego što se stari, jer starenje to je patnja bez leka i nade, to je smrt koja traje.
Jednog dana sve će biti dobro, u tom je naša nada.
Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko telo.
Kmetovo je da radi a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu.
Vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.
Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca.
Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično.
Mladost se ne zadržava kod sećanja niti ostaje dugo pri istim mislima.
U deci se obnavlja i čisti reka čovečanstva.
Bog je jedan. On zna meru.
Božja volja se vrši u svakom trenutku, svuda i u svemu.
Kad čoveka napusti sunce njegovog zavičaja, ko će mu posvetliti na putu povratka.
Ja još nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepše savete i pouke.
Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.
Pobednikovo lice je kao ruža.
Kad se čovek u svojim mislima izmiri i sprijatelji sa jednom stvari, onda pre ili posle počne za nju da nalazi potvrde i u stvarnosti.
Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.
Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi.
Gospodstvo je kao veliki vetar, kreće se, kida i osipa.
A taj mehanički posao pratila je, kao neka uporna melodija, neodređena ali stalna misao: da ipak negde mora da postoji i taj `pravi put` koji je on celog života uzalud tražio; da postoji i da će ga čovek kad-tad naći i otvoriti za sve ljude.
Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava.
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.


U tom trenutku došla je sebi i izronila iz svog gneva. U prvi mah nije mogla da se pribere ni da shvati zašto ona to stoji, raščupana i polunaga, nasred sobe i pljuje na sve četiri strane oko sebe. Ali, tada je odjednom ogrnu takav hladan drhat da je trkom poletela u postelju, pokrila se preko glave zelenim perjanim jorganom, i grčevito zaplakala od unutarnje studeni, od samoće i straha.
Još preko toga onkl Niki je uspeo da se dokopa vrata i nečujno nestane iza njih.
iz romana „Omerpaša Latas“
Svetite se životu-zaboravom

.

Dok god ima mraka, ima i svanuća!
Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete.