Iz projekta Wikiquote
| Ivo Andrić |
|
Jedini srpski nobelovac
|
| Rođenje |
1892.
Dolac, Travnik |
| Smrt |
|
Ivo Andrić srpski književnik i diplomata. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1961. godine zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada o„ istoriji jednog naroda“, prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).
| “ |
Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo. |
” |
| “ |
Zbunjen i poražen gledam kako se sva lepota sveta, po nekoj čudnoj i svirepoj alhemiji ljubavi, pretvara u žalost za tobom... |
” |
| “ |
Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza nije dovoljno dugačka. |
” |
| “ |
Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha. |
” |
| “ |
Kada nisam očajan, bezvredan sam. |
” |
| “ |
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži. |
” |
| “ |
Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim pothvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći i beznadniji dužnik prema sebi i svemu oko sebe. |
” |
| “ |
Priroda je sirova, ljudi nemogućni. |
” |
| “ |
Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. |
” |
| “ |
Tada je osetio kako čovek može da se lomi i podvaja u sebi, kako može da pada i da se diže u svojim očima, ukratko: kako prolazi mogu da budu zanosi, kako su neodređeni i izukrštani dok traju, kako se skupo plaćaju i gorko okajavaju kad prođu. |
” |
| “ |
Nije strašno što se stari, slabi i umire, nego što za nama dolaze i nadiru novi, mlađi i drukčiji. U stvari u tome i jeste smrt. |
” |
| “ |
Niko nas ne vuče ka grobu, nego nas s leđa guraju. |
” |
| “ |
Mirna vremena i sređene prilike čine prosečne ljude još prosečnijima, a burna vremena i velike promene stvaraju od njih komplikovane prirode. |
” |
| “ |
Zloba i dobrota jednoga naroda su produkt prilika u kojima on živi i razvija se. |
” |
| “ |
Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. |
” |
| “ |
Ne spava i nije srećan ni miran svaki onaj ko se danju vedro smeje i slobodno kreće među ljudima. |
” |
| “ |
Uspeh je ono što čoveku vrat lomi. |
” |
| “ |
Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje. |
” |
| “ |
Groblja su dokaz života a ne pustoši. |
” |
| “ |
Svaki rastanak izaziva u nama dvostruku iluziju. Čovek sa kojim se praštamo, i to ovako, manje-više zauvek, čini nam se mnogo vredniji i dostojniji naše pažnje, a mi sami osećamo se mnogo sposobniji za izdašno i nesebično prijateljstvo nego što u stvari jesmo. |
” |
| “ |
Dobrota je u ovom svetu golo siroče. |
” |
| “ |
Ovde je bila u pitanju jedna od onih životnih sila koje kruže u nama i oko nas, koje nas dižu, gone napred, zaustavljaju ili obaraju. Ta sila, koju mi skraćenim izrazom nazivamo: ljubav, naterala je... |
” |
| “ |
Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari. |
” |
| “ |
Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju. |
” |
| “ |
Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina. |
” |
| “ |
Život je stanje aktivnosti koje stalno teži ka smrti i primiče joj se lagano i postupno; a smrt je rešenje te duge bolesti koja se naziva život. |
” |
| “ |
Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva. |
” |
| “ |
Nije najgore što se pati ni što se umire, nego što se stari, jer starenje to je patnja bez leka i nade, to je smrt koja traje. |
” |
| “ |
Jednog dana sve će biti dobro, u tom je naša nada. |
” |
| “ |
Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko telo. |
” |
| “ |
Kmetovo je da radi a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu. |
” |
| “ |
Vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima. |
” |
| “ |
Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca. |
” |
| “ |
Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično. |
” |
| “ |
Mladost se ne zadržava kod sećanja niti ostaje dugo pri istim mislima. |
” |
| “ |
U deci se obnavlja i čisti reka čovečanstva. |
” |
| “ |
Bog je jedan. On zna meru. |
” |
| “ |
Božja volja se vrši u svakom trenutku, svuda i u svemu. |
” |
| “ |
Kad čoveka napusti sunce njegovog zavičaja, ko će mu posvetliti na putu povratka. |
” |
| “ |
Ja još nisam video da je neko koga su dobro istabanali to zaboravio, ali sam sto puta video da ljudi zaboravljaju i najlepše savete i pouke. |
” |
| “ |
Toliko je živa kod slabog čoveka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren. |
” |
| “ |
Pobednikovo lice je kao ruža. |
” |
| “ |
Kad se čovek u svojim mislima izmiri i sprijatelji sa jednom stvari, onda pre ili posle počne za nju da nalazi potvrde i u stvarnosti. |
” |
| “ |
Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani. |
” |
| “ |
Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi. |
” |
| “ |
Gospodstvo je kao veliki vetar, kreće se, kida i osipa. |
” |
| “ |
A taj mehanički posao pratila je, kao neka uporna melodija, neodređena ali stalna misao: da ipak negde mora da postoji i taj `pravi put` koji je on celog života uzalud tražio; da postoji i da će ga čovek kad-tad naći i otvoriti za sve ljude. |
” |
| “ |
Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava. |
” |
| “ |
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim. |
” |
| “ |
U tom trenutku došla je sebi i izronila iz svog gneva. U prvi mah nije mogla da se pribere ni da shvati zašto ona to stoji, raščupana i polunaga, nasred sobe i pljuje na sve četiri strane oko sebe. Ali, tada je odjednom ogrnu takav hladan drhat da je trkom poletela u postelju, pokrila se preko glave zelenim perjanim jorganom, i grčevito zaplakala od unutarnje studeni, od samoće i straha. |
” |
| “ |
Još preko toga onkl Niki je uspeo da se dokopa vrata i nečujno nestane iza njih.
iz romana „Omerpaša Latas“ |
” |
| “ |
Svetite se životu-zaboravom |
” |
.
| “ |
Dok god ima mraka, ima i svanuća! |
” |
| “ |
Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete. |
” |